Moj drugi - prvi put. I što me natjeralo da odem kod Njega?

Najgori dio godišnjeg mi je pitanje “jesi se odmorio na godišnjem?“. 

Jel se itko ikad odmorio na godišnjem? Ja ne. Nemoj me to ni pitat. I da sam ostao još tjedan dana doma - odgovor bi bio isti. I točno bi mi falio još samo dan-dva. Sama pomisao na povratak na posao je iscrpljujuća.

I bez obzira na to voliš li posao koji radiš ili ne - jedva čekaš godišnji. I neda ti se vraćati. Mislim da je jedina zajednička stvar svim poslovima činjenica da je to nešto što moraš. Moraš se ustati svaki dan, moraš biti “tamo“ svaki dan, moraš biti dobre volje i moraš raditi.

Recimo da mi posao nije posao, nego da se time bavim čisto zato jer mi je dosadno - ne bi ni u jednom trenutku osjetio to “ne-da-mi-se.“ Jer to ionako ne moram. I ako mi padne na pamet da se odem bavit nečim drugim taj dan - mogao bi. Ne bi bio smak svijeta, a sutradan bi se opet vratio na staro.

A kako ti provodiš svoj godišnji? 

Ja jako volim putovati, ali pogodi šta - nemam s kim! Općenito je teško iskombinirati godišnji s prijateljima koji su također zaposleni pa da idem s njima, a obzirom na to da su više-manje svi zauzeti, onda vjerovatno ne bismo putovali skupa čak ni da se uspijemo poklopiti. 

Vidiš, to je još jedna prednost kad imaš dečka. Imaš se s kim malo maknuti.

Ovako, godišnji se svodi na obavljanje nekih stvari za koje inače nikad nemaš vremena, selidbu, kave s prijateljima koje nisi dugo vidio i (po ljeti ako živiš na moru) prženje na plaži. Ili napokon imaš dovoljno vremena za frajere s Grindera i malo se više angažiraš oko toga da idući godišnji imaš s kim putovati.

A kad smo već kod kava s prijateljima koje nisi dugo vidio - ja sam ih počeo pretvarati u šetnje. Kave. Ne prijatelje XD. Ili odlaske u Mekić na Vrata Jadrana. Ili gledanje serija iz kojih mnogi Grindr-ovci izvlače inspiraciju za svoje mini projekte. 

Ajde, ako budem dobre volje - na kraju objasnim šta bi to trebalo značiti. Stay tuned! :P*

Zašto više ne kave? Hmm… Pa, recimo da sam došao u jedan gunđavi period života gdje mi moje vrijeme za kavu previše znači da bih ga trošio na kojekakve napitke pa lokalnim kafićima koje se, na cjeniku, zovu “kava“. Više mi ih se čak više neda ni vraćat. Jednostavno je - najfinija kava koju si čovjek može napravit je ona koju si napravi sam - doma.

U mom slučaju to bi bila ‘moka’ (ili espresso kad se sjetim kupit kapsule) u staklenoj šalici sa žlićicom pjene. Sa smeđim sećerom. Znam da sam ti sad ubio volju da me ikad više pozoveš na kavu, ali gledaj to s vedrije strane - zamisli da si to čuo uživo! Molim i drugi put. XD 

Volim osjetit gorčinu prave crne kave, ali opet ta pjenica joj daje kremu i teksturu. I jasno mi je da sad zvučim kao psihopat kojeg nijedan konobar ne bi poželio za gosta ali - Nobody’s perfect!

I onda je nekako jednostavnije otići u šetnju ili u kino. Ili na dejt. Ali sad je pitanje “gdje otići na dejt ako to nije ‘na kavu’ a da u isto vrijeme ima ljudi oko tebe, ali da imaš i malo privatnosti?“. Jer ipak, poželjno je da nisi skroz nasamo s potencijalnim budućim dečkom/dilerom organa na crnom tržištu, a opet - ne želiš da vam netko drži svijeću.

Pa… ja još uvijek nisam uspio doći do odgovora, ali znam jako dobro gdje nikako NE otići - kod njega doma.

David, 42 (ili 48) - Vol.2

Uvijek su mi jako išle na živce T-Com ponude tarifa s malim milijunom minuta poziva i SMS-ova, uz ograničen broj gigabajta interneta. Mislim hello! Tko još šalje SMS-ove i priča na obični poziv??

Ljudi, dajte mi 100 minuta poziva za “just in case“, 50 SMS-ova i pustite me da ‘lajem’ i tipkam na Whatsapp, Viber, FaceTime ili na već neku drugu aplikaciju za koju mi treba mali milijun gigabajta. Čak me i mama počela zvat na Messenger audio.

A ja i dalje svaki mjesec plaćam pretplatu za 5000 minuta poziva od kojih iskoristim sve skupa 20 i to u situacijama kada jednostavno izgubim 4G internet (ne, kod mene još uvijek nema 5G-a, ali zato sam valjda siguran od kovida XD) negdje u nekom liftu.

Ali ne i ovaj mjesec. Ovaj mjesec se u T-Com vjerovatno aktivirao neki “pojačana potrošnja po pretplatničkom broju…“ alert zbog kojih očekujem da me krenu zivkat i nudit neke još veće pakete s još bogatijom ponudom minuta. Većom od ovih 5000 koje imam.

I to barem za 388 minuta.

Ili nepunih 7 sati. (A možda počnu nudit sate razgovora umjesto minuta)

Toliko vremena sam ukupno proveo na telefonu s Davidom. Daddyjem koji mi nije otkrio čime se bavi, a ni gdje ljetuje. S tipom koji smatra da su njegove godine - njegova najbitnija odrednica preko koje bi ga gej susjedi uspjeli prepoznati na aplikaciji.

Ali bilo je to nešto u njegovom glasu, u njegovoj priči što sam htio opet. I opet. Svaku večer. I ne samo priču. Htio sam osjetiti energiju koju odašilje uz tu priču. Je li pogled također toliko hladnokrvan? Ima li tople ili hladne ruke? Postoji li ta samouvjerenost i egoizam uživo ili samo preko telefona?

I onda sam napravio točno ono što sam tebi rekao da nikad ne napraviš. Otišao sam kod Davida na kavu.

Zapravo je malo bed kad imaš čvrsto stajalište o nečemu (bilo čemu) i čvrsto stojiš iza toga, pa onda nekako ipak napraviš kontra. Ja i dalje stojim iza toga da nije pametno odlaziti neznancima doma, ali ovaj put je valjda ta znatiželja oko topline Davidovih ruku bila jača. I dogovorili smo se. Brzinska kavica ‘pro forme’ prije “kissing dejta“ - kaže on. Yeah right - kava. Samo to. That’s what I said!

Još mi se nikad nije desilo da mi netko (koga ne znam) napiše adresu i kaže “dođi tu“. I dalje ne razumijem da se mali paničar koji brine o svojim unutranjim organima nije probudio i vratio me od kud sam i krenuo, ali eto - ovaj dejt je prespavao!

Izlazim iz auta. Tu sam. U njegovoj ulici. I vidim tu njegovu zgradu i prolazi mi kroz glavu da ovako uglavnom počinju svi jeftini trileri o bijelom roblju i trgovini organima. A što je najluđe - ja se upravo dobrovoljno dajem u to. Bez prisile. Bez bijelog kombija i bez natopljene maramice za omamljivanje. 

Penjem se po stepenicama u zgradi i čujem otključavanje ulaznih vrata. Gledam u pod i maksimalno pokušavam odgoditi taj susret očiju. Ali nema baš puno vremena. To je to. Sad više nema nazad. 

And there he was. U sivoj trenirci. S naočalama. Doduše, u kroksicama, ali njih nisam odmah skužio tako da nije utjecalo na prvi dojam.

Jako zgodan. I visok. S toplim pogledom. I jako toplim rukama.

Rukovali smo se - tako znam!

Iako je možda malo glupo jer kao znamo se, ali ustvari ne znamo se. Ali jako me zanimalo ima li tople ili hladne ruke. 

U nekim nelagodnim situacijama ili kad si pod stresom - uglavnom ti bude malo hladnjikavo. I u takvim situacijama ti trebaju tople ruke. (Hold my hand David!) Tople ruke u kojima se osjećaš sigurno. Točno onakve kakve su me dočekale na tim vratima.

I kako koračam prema njegovom dnevnom boravku, razmišljam koji sam ja broj u ovom stanu? Zna li se uopće broj tipova koji su bili ovdje, na mom mjestu. Zapravo, točno ovdje na mom mjestu mislim da ih i nije bilo toliko puno - jer ja sam ipak samo na kavi.

Ali razmišljam o “sebi“ u njegovoj glavi kao o tamo nekom tamo tipu s Grindr-a. Koji je kod njega doma. Koji sam ja broj? Sretni dobitnik #456 - N.N. (no name).

Sjeća li se David uopće imena svoj svojih ljubavnika? Hoću li ja završiti na toj listi “davno zaboravljenih“?

And all of a sudden…

Crna kava, sa žlićicom pjene. U staklu. Sa smeđim šećerom. Ne sjećam se u kojem smo trenutku, nekad prije, uopće došli na temu mog fetiša na kavu, ali David se toga sjećao. On je slušao. 

“Škrab-škrab“ To je bio prvi plusić u informativku!

I naravno da svaki dejt počinje nekim neugodnim chit-chatom kojim probijaš led i koji će tek (ili možda i neće) odvesti u neke konkretnije teme. Ono… Šta ima na poslu; kako je bilo na godišnjem?; malo je zahladilo?; šta radiš popodne?; kakve planove imaš za vikend?…

I onda odjednom…

…ja ne znam kako se to desilo…

…daddy me držao za kosu i jezikom počeo istraživati moja usta. 

I još uvijek mi nije jasno kako se to desilo. I ponovo proživljavam najneugodniji i najuzbudljiviji trenutak s njim. U isto vrijeme. I želim još. 

Ali prvo Pastéis de Nata - direktno s Lidlovog portugalskog tjedna. Vruć i upravo posipan cimetom. I izgleda jako fino, samo znaš da ja nikad ne jedem na prvom dejtu jer mi to bude bed, a pogotovo ne nešto s čim se mogu zakapat ili opeći, a sad sam ipak kod njega doma. Zamisli da mu zamrvim kauč pa me izbaci van.

Ili mi, umjesto jezika u usta, uvali usisavač u ruke, i ne pušta van dok sve ne počistim.

I svaki put kad pomislim da ga počinjem razumjeti, da kužim što mi govori svojim pogledom - opet ne znam. Ne mogu pročitat taj pogled. Ni osmjeh. I to me izluđuje. 

Ne znam šta da mislim, ne znam šta da očekujem. 

S Davidom stvarno ne znaš što da očekuješ. I prije nego sam se okrenuo, on je opet bio na meni. David ne pita za dopuštenje. On uzme što želi. I onda ja na njemu. 

“Me on top of you, touch you like I do“.

I ne znam gdje mi je gumica za kosu.

I bilo je teško postaviti granicu. Daddy ima jake ruke.

Horny little whore alert! - ni to nije bio kraj. Jedva sam se izvukao iz tog stana.

Ali jesam. Nisam te razočarao, ne brini. Ustvari, možda i jesam - ovisno o tome očekuješ li vatromet ili da se ja držim tih nekih svojih načela. Nisam se seksao s potpunim neznancem u njegovom stanu na prvom dejtu. Samo malo pomazio.

A možda bi i opet ;)

I dalje ništa ne očekujem. I dalje ne mogu pročitati taj Davidov poker face.

*A što se tiče onog s početka, povezano je s mafia boss-om koje sam nedavno upoznao i o kojem sam ti već pričao (pisao) OVDJE. A otkrio sam i jednu super “Sex and the City“-a-like Netflixovu seriju o pranju fejk keša. Good girls - ako te zanima.

Ali ako misliš iz serija izvlačit fore s kojima ćeš osvajat frajere na prvom dejtu - odaberi neku malo realniju ;)

I javi mi ako smisliš neku dobru alternativu za kafić kao mjesto za dobar prvi dejt!