Tko se zadnji smije - najslađe se smije. Tko će kome kupiti cvijeće za Valentinovo, a tko će koga blokirati na Whatsappu?

 Nakon drame koje mi se desila u prošlom postu, bilo je vrijeme za godišnji. Trebao mi je predah od muškaraca, virusa, briseva i ostalih oralnih uzbuđenja. Taman se otvorio Platak, a ima li išta ljepše od skijanja na zimskom godišnjem?

Dobro, možda Platak baš i nije Kitzbühel, ali nemam ni ja austrijsku plaću pa se ne žalim. 

Totalno sam se nabrijao na skijanje. Čak mi ne bi bilo bed ni otići sam ako ne uspijem naći neku žrtvu da ide samnom. Nije me bilo briga. 

“Ja idem.”

Sve dok se nisam ujutro probudio s temperaturom.

Nigdje po kući nisam mogao naći toplomjer, ali zapravo mi nije ni trebao. Kad imaš temperaturu - jednostavno ju osjetiš. Znaš da ju imaš i bez toplomjera.

Šta baš sad?

Realno, nikad nije pravo vrijeme za biti bolestan, ali baš prvi dan godišnjeg?? To čak ne bi bilo ni toliko strašno, da se isti scenarij već nije dogodio prošle godine. Na prvi dan godišnjeg sam saznao da sam pozitivan na COVID. 

Ove godine to nije bio COVID. 

“Dobar dan, ja imam temperaturu i ne osjećam se baš dobro…”

-“Da, i??”

-“Pa došao sam da me malo pregledate i da mi otvorite bolovanje jer sam danas…”

-“A ne, ne dušo draga. Prvo ćeš si napraviti jedan COVID testić, pa ako je on pozitivan - tek onda može bolovanje.”

-“Emmm… Oke, a ako bude negativan?”

-“A onda ćemo tek vidjeti.”

I naravno da je bio negativan. 

Moja doktorica se tada osjećala kao pobjednica. Kao ona stara debela prodavačica u lokalnom mini marketu koja je uhvatila osnovnoškolca u krađi Životinjskog carstva.

“Gotcha, bitch!”

Gledala me kao da se foliram. XD 

A onda je izvukla toplomjer i izmjerila mi temperaturu. 

“Hmmm… pa čak i imaš temperaturu. Zini da vidim grlo!” 

Bila je poprilično razočarana kad je skužila da stvarno imam 37.9°C i gnoj na grlu. Poslala me doma s nekim dječjim antibiotikom i savjetom da ispirem usta toplom slanom vodom.

Par dana kasnije, mislio sam da ću umrijet. Grlo mi se toliko upalilo da nisam mogao gutat vlastitu slinu. U ustima mi je bio osjećaj kao da gutam žilete. Kompletna usna šupljina mi je bila pod upalom. Temperaturu nisam nikako mogao spustiti ispod 39°C, a već 3 dana nisam ništa jeo - jer nisam mogao ništa staviti u usta od bolova.

Okej, probat ću malo manje slikovito u nastavku! XD

Uglavnom, tad sam se opet javio doktorici da joj kažem da mi je svaki dan sve gore i gore i neka smisli neku malo konkretniju terapiju od tople slane vode. Poslala me na ono pravo testiranje na COVID, gripu, hripavac, bris grla i vađenje krvi. I prepisala mi je neki novi - konjski antibiotik.

Gutam ja njega, guta on mene. Deep throat 1/1. 

Nadam se da nikad nećeš saznati što znači čekati red na Zavodu za javno zdravstvo s temperaturom 40°C - 45 minuta okružen Nepalcima i ostalim kandidatima za buduće konobare i vozače Autotroleja u čijim državama ne postoji red, nego su se navikli gurati prije svih za napraviti sanitarne knjižice (ili što već).

Srećom pa postoje oni ljudi (muškarci) koji nemaju ni temperaturu ni socijalnu anksioznost, pa jebu majke svima koji se guraju preko reda. U nekoj drugoj priči bi ih vjerojatno nazvao “krkani”, ali u ovoj imam temperaturu 40°C, pa su oni ipak “heroji”.

Znam da to nije neko popularno mišljenje, ali neka prvi baci štiklu onaj koji nikad ne džadža. Mislim da tako nekako ide poslovica.

Long story short, bio sam pozitivan na streptokok i na Epstein-Barrov virus. Drugim riječima - gnojna angina i monononukeloza poznata još i kao - bolest poljupca.

Dva u jedan. 

Najsmješnije od svega je to što su se svi oko mene čudili gdje sam to pokupio, a ja sam se morao praviti da stvarno nemam pojma. XD

A zapravo sam točno znao koga sam ja to ljubio, tko je taj kliconoša.

I onda se javio. U Rijeci je. Jesam li za dejt?

“S tobom ne.”

Naravno da mu to nisam rekao. “Sorry, bolestan sam.” Nakon toga se nije javio da pita kako sam, jel mi bolje i što mi je uopće?

Ja sam se bojao herpesa, a lik mi je sjebao godišnji MONONUKLEOZOM.

Imao sam neki poriv reći mu to. Dat mu do znanja da je leglo bolesti i da bi bilo bolje da se samoizolira do daljnjeg, ali ipak sam se suzdržao od reakcija pogonjenih niskim strastima i… otišao spavati.

Tri tjedna kasnije bilo mi je bolje. Nisam više imao temperaturu, nije me ništa boljelo, popio sam sve antibiotike i doktorica me poslala raditi. Bio sam i dalje jako umoran i iscrpljen, ali “Arbeit macht frei” - tako barem kaže moja doktorica.

Nekoliko dana kasnije, javio mi se Onur. Opet.

“Ej ej, ja sam opet u Rijeci, jesi za da se vidimo?”

Mislim da je malo jadno otkantati nekog preko poruka. Ni ja ne bih volio da meni netko napravi tako nešto, pa sam se odlučio još jednom naći s Onurom i reći mu da je možda bolje da se ipak više ne viđamo. Da možda ipak nismo kompatibilni. Da je možda bolje da više ne izmjenjujemo tjelesne tekućine. 

I tako sam pristao na još jedan dejt. Tada nisam rekao da će to biti zadnji, nego samo jedan od.

“Odi poslije posla kući, pojedi, otuširaj se i sredi i dođi kod mene. Sam sam u apartmanu.”

Wait, what? Da se otuširam i sredim? Pa, ja ipak mislim da za tim baš nema potrebe. Pokušao sam se nekako diplomatski izvući iz ove situacije, pa sam se referirao na ono “odi kući i pojedi”.

“Ma znaš šta, ako odem doma, teško da će mi se kasnije dati igdje ići hehe”

-“Pa dobro nema veze, možeš se otuširat i kod mene :*”

Sad mi se već stvarno gadi.

Ček samo malo. Jel ti čitaš iste signale kao i ja? Se i tebi ovo čini kao booty call? Ili sam ja nešto krivo ubrao?

Kako da ja sad liku kažem da nema seksa? Da ćemo se naći da malo porazgovaramo i da se nakon toga nikad više nećemo vidjeti?

A onda je iz mene krenulo.

“Ja sam imao tri tjedna gnojnu anginu i mononukleozu, a ti si imao herpes i oboje se pojavilo nakon našeg dejta. Nemoj krivo shvatiti, svjestan sam da se ljudi mogu razboliti, ali meni se desila neka određena odbojnost prema intimnosti s tobom. Ja sam se nadao da ću ti imati priliku to reći uživo, ali vidim da ti od mene očekuješ fizički kontakt i mislim da je možda bolje da se ni ne nalazimo. Žao mi je. Nisam ni ja baš bio na čisto s ovim, ali kad sam vidio tu poruku “istusiraj se i sredi” mi je postalo jasno da ne mogu s tobom ići u tom smjeru. Dobar si dečko, nemoj krivo shvatiti, svi se mogu razboliti, ali mislim da ni ovako karakterno nismo baš kompatibilni.”

A onda je stigao odgovor.

“Ti fakat nisi čist”

Aaaaaa?!?!

Kučkice jedna zarazna. Ja nisam čist?

Tad si više nisam mogao pomoći i niske strasti su ipak natipkale svoje.

“Slušaj me ovako. Mogao sam te muljat i lagat i naći neki izgovor, ali sam bio iskren i rekao sam ti iskreno svoje razloge. Nisam te vrijeđao, niti sam bio bezobrazan, pa prema tome ne dopuštam takav odnos ni prema sebi. Sretno.”

Ali ta poruka mu nikad nije isporučena jer me Onur - blokirao.

I tako sam se samo nasmijao i zahvalio Svemiru što me poštedio daljnjeg gubljenja vremena.

Dobro, možda sam se na prvu ipak malo iznervirao i bio kao “KAKO SE USUĐUJE?!”, ali mogu reći da me brzo prošlo.

A tada sam shvatio da mi samo treba - malo odmora. Odmora od uzbuđenja, muškaraca i dramatičnih dopisivanja. 

Uslijedio je reality check. Postao sam svjestan da ni ovog Valentinova neću dobiti Bajaderu i ružu, da su t-shirti na srca rezervirani za one neke druge ljude - iste one koji će “potrošiti” sve puse rezervirane baš za taj dan.

But then remembered I - I can buy myself flowers!

Nemoj se čuditi ako me vidiš negdje s velikom crvenom ružom - to sam si sam kupio. :P

Nekoliko dana kasnije imao sam termin za Premium pranje auta iznutra i izvana u praoni u Toweru.  A koja je razlika između premium i ne-premium pranja? Paaa… da ti budem iskren - osim cijene - ne znam baš, ali ja sam bio poprilično siguran da je i autu krajnje potrebno kvalitetno čišćenje od bakterija, virusa i svih onih problematičnih muškarca - so I went for it!

I taman nakon naplate, kad sam se okretao prema parkingu, spremao novčanik u torbu i razmišljao o omekšivačima na akciji u DMu, sudario sam se u lika iza sebe.

“Ajme oprostite!” 

And there he was,

Niko. The one who made me cry.

I tako mi se Svemir još jednom nasmijao u facu i podsjetio da ipak - za mene nema odmora. A ako ne znaš o čemu pričam, uvijek se možeš podsjetiti OVDJE.

Neki dan sam pročitao članak o tome kako povećati “engagement” objava na društvenim mrežama, a jedan od savjeta je “pozovite publiku na dijeljenje i komentiranje”. Meni je to uvijek malo neugodno i zvuči fejk, ali ajmo se sad praviti da je ovo moj poziv tebi na - share, like, comment, subscribe!

Reci mi šta misliš, hejtaj me, voli me - whatever. Pošalji ovo nekome tko dejta online i naravno - pretplati se na newsletter!

XOXO