Kakvi bi bili ljudi da je R&B karakterna osobina i jesam li ipak čovjek ili emocionalno zakinuti robot?

 Kakvu muziku voliš slušati? Ja za sebe uvijek kažem da sam glazbeni kameleon koji se može prilagoditi doslovno svakom stilu. 

Da pogledaš u moj Apple Music library - rekao bi da ju je sastavljalo 7 ljudi. U najmanju ruku. Doslovno, imaš sve. Lady Gaga, Imanbek, Depeche Mode, Eros Ramazzotti, Elodie, Maja Šuput, Milica Todorović… Nema čega nema.

Ja ne vjerujem u žanr. Gledam svaku pjesmu za sebe i proučavam je isključivo kao samu za sebe. Neke pjesme mi na prvu ne sjednu i nikad ih više ne želim čuti, a neke čujem jednom, naježim se od njih i onda ih slušam toliko intenzivno da mi već bude slabo. I onda ih počnem preskakati i nikad više ne poslušam.

Ovotjedna “naježuša“ (OMG, ta riječ ni ne postoji u… - Really bitch?) koju ne prestajem slušati je Trippin - Kara Marni.

Nisam nikad prije čuo za Karu, ali nekako mi valjda ovo “trippanje“ odgovara trenutnom stanju u kojem sam. Možda. Ne znam.

“It's this one thing that got me trippin'

Guess I'm all in, my heart be skippin' ahead

Got somethin' that's one in a million

I just can't stop trippin’…“

Na isti način pokušavam gledati i ljude. Ne želim vjerovati u tipove, želim misliti da je svatko od nas poseban i unikatan - točno takav kakav je. I u mogućnost da će te, nekad kad se najmanje nadaš, netko (također) poseban - iznenaditi. 

Ali teško je ne odoljeti etiketiranju i grupiranju ljudi po ‘žanrovima’. 

Svakim dejtom shvaćam da su ljudi toliko različiti, ali svi imaju nešto zajedničko - nisu se nastavili viđati samnom. I nakon toliko uvjeravanja samog sebe da nije problem u meni, sada mi se ponovo javlja to pitanje. Što radim krivo?

Što je na meni toliko odbojno? 

Niko, 24 - Pt. 2 

Prošli put sam ti pričao o onom dečku koji me odveo u kino nakon puno puno vremena. I nakon kina u Labin. I onda u Fužine. I onda još jednom u kino.

I s kojim sam uspio ostvariti jedan svoj prvi cilj u cijeloj ovoj dejting avanturi - peti dejt. 

Mali korak za mene, ali veliki za moju dejting karijeru! I onda sam došao doma i pitao se “Okej, peti smo dočekali. Što sada?“

Ovo mi je prvi put da se viđam s nekim tko mi se puno otvara, priča o nekim jako osobnim stvarima koje inače ne bi dijelio s bilo kim, poziva da upoznam njegove prijatelje, planira neke iduće dejtove (namjerno je u množini), pokazuje interes za nečim više…

Jel to sad situacija u kojoj možeš početi očekivati da će se početi dešavati nešto konkretnije? Ja stvarno ne znam. Ali meni to sve paše i počinjem razmišljati o Niki sve više i više. I onda kad ne pričamo, mogu čak reći i da mi malo fali. U isto vrijeme uživam u tom osjećaju jer je jako lijep (vrlo jednostavno), ali ga se malo i bojim. Što ako to nije obostrano?

O osjećajima trebamo razgovarati. Trebamo reći što mislimo, ali u početku (a nekima i kasnije) je malo bed tako otvoreno krenuti pričati o tome. I onda se krenemo oslanjati na neku našu intuiciju. Na svoju osobnu percepciju signala koje primamo od druge strane.

Ja sam se, očito, davnih dana posvađao sa svojom intuicijom - zato sam valjda sada tu. XD

Kako su dani krenuli odmicati, ja sam imao sve češću potrebu za našim viđanjima. I pusama. I dodirima. I odlučio sam da neću biti fejk (kao u supermarketu) i da ću otvoreno pokazati da je to tako.

Da se odmah razumijemo, ništa napadno i “over the top“, ali ono… Poslati poruku ujutro, pitati kako je, javiti se kad se sjetim… i tako. Mislim, ne znam. Je li to “over the top“? Što je ustvari previše napadno?

Međutim, što sam ja više ulazio u taj svoj “state of mind“, to se Niko počeo više povlačiti i sve manje pokazivati bilo kakvu zainteresiranost. 

Oke, ne kužim. Stvarno ne kužim.

I tako su prošla dva dana “ni mu ni bu“ - ni traga ni glasa od Nike. Okej, ovo ne izgeda kao nešto dobro. 

Ni ja više nisam slao poruke, nisam htio biti ni dosadan, ni naporan. Ali s druge strane, zanima me što se dešava? Od kud sad takva promjena u ponašanju? Što sam krivo napravio? Dao ti do znanja da mi se sviđaš i da volim provoditi vrijeme s tobom*?

Sorry ono, da bar meni netko na taj način “zasmeta“.

Vidiš, sve ovo što ti sad čitaš (i još puno, puno toga) su pitanja o kojima razmišljam zadnjih dana. I na koje sam sebi dajem odgovore. Konfuzne i kontradiktorne. A ne želim si to raditi. Ne želim se osjećati loše.

I onda sam odlučio poslati poruku. Onako… Jednostavnu, s nekoliko e-mojija, ali opet dovoljno jasnu da se iz nje iščita što me zanima. Želim znati na čemu sam.

Na što dobivam odgovor da mu se čini da “stvari idu malo prebrzo“. Hm, okej. I meni se čini brže od bilo čega prije, ali ne doživljavam to kao razlog za pauzu? Na pauzu ideš kad si umoran, kad ti je pun kurac i kad više ne želiš gledati u to što radiš, u to od čega ti treba pauza.

Meni ne treba pauza od tebe. Ali to sam valjda samo ja.

“Možemo se kasnije naći i popričati, ako želiš, o nekim stvarima o kojima još nismo.“

Kako da se ja sad osjećam? Da budem kao #PunRazumijevanja ili bi mi trebao biti bed jer iščitavam da je to sve moja krivnja? 

Jučer me zoveš da ti upoznam prijatelje, danas ti je samnom prebrzo. Sorry, ne kužim. 

Možda je vrijeme da počnem preispitivati sebe i svoje potrebe? Ili da se i dalje uvjeravam da težim nečem sasvim legitimnom?

“I know what you're thinkin', I'm out of my mind

Baby, I promise it's different this time

I've left my second thoughts behind“

Trenutak kad sam počeo plakati

Okej, prošlo je par dana. Par dana razmišljanja, preispitivanja, razočaranja i dna. 

Koliko god da sam upoznavao frajere i tražio neki konkretan odnos, shvatio sam da sam na svaki dejt odlazio s dozom opreza i zidom. Zidom kojeg ću, možda, nekad u budućnosti srušiti - ako on to zasluži. Ako osjetim da je “on“ zaista vrijedan rušenja tog zida. I zapravo, sad shvaćam da je svaki taj dečko, s kojim sam ja izašao, na taj dejt došao s istim zidom. Zidom koji je zapravo strah od vezanja, odnosno napuštanja.

I takvo dejtanje je ustvari najbezbolnije. Nema slomljenog srca, nema razočaranja, nema suza i nema tuge. 

Ali to i dovodi do površnih odnosa. Ako u odnos ne uđeš odmah otvorenog srca, teško da ćeš ga kasnije otvoriti i da će iz toga izaći nešto konkretnije - čemu težiš.

No ovaj put, Niko je bio taj koji mi je svojim ponašajem, signalima i potezima govorio “ne moraš imati zid, možeš se opustiti samnom, možeš biti sretan!“

I tek tako,

našli smo se na Terminalu. Padala je lagana kišica - ja naravno bez kišobrana, a počelo je i puhati. Savršeno vrijeme za posljednji dejt. Iako nisam točno znao što me čeka, predosjećao sam da je ovo zadnji dejt. 

Krenuo je zagrljajem. Možda posljednjim zagrljajem? Možda. Ali sigurno najsnažnijim zagrljajem koji sam ikad ikome uputio. Valjda samo nisam mogao prihvatiti da je posljednji.

I onda je krenuo. “Znaš, meni se čini da je ovo sve krenulo jako brzo…Ja ne znam jesam li spreman za vezu…Ja vidim u tebi zanos svaki put kad negdje idemo, kad se poljubimo, kad razgovoramo o budućnosti, a kod mene tog zanosa nema… Možda bi se taj klik s vremenom kod mene desio, ali ja ti ne mogu obećati da hoće i zato ti to govorim sada dok se još nisi zaljubio.“

Dok se nisam zaljubio. Hm. A što ako se ja već jesam zaljubio?

Prvi put mi se desilo da s dečkom, u toku dejta, već planiram idući dejt. Da me poziva na izlet umjesto na kavu. Da me pita želim li upoznati njegove prijatelje. Da me označava na Instagram objavama. I sve to ti daje povod da se opustiš. 

Ništa od toga nisam potencirao, ali pasala mi je svaka takva njegova ideja. Pasalo mi je postati dijelom njegovog života. Pasala mi je pomisao da je i on postao dijelom mog života.

I zaljubio sam se. Prvi put u životu. 

“Možda bi se mogli nastaviti družiti prijateljski, pa kad se dobro upoznamo - možda se i u meni aktiviraju neki osjećaji.“

Ja se ne mogu s tobom družiti prijateljski. Ja te ne mogu gledati kao svog prijatelja. Ne bih mogao podnijeti tvoj osmjeh, zagrljaj, slučajan dodir s rukom… Svaka ta sitnica za mene bi bila mrvica za koju bih se hvatao i koja bi mi stvarala nadu da bi se među nama nešto moglo desiti.

Žao mi je, ali ja to ne mogu. Želim da idemo skupa u Trst, u Ikeu, u Zagreb na Advent, na skijanje, na jahanje… Sve ono o čemu smo pričali - trenutno želim više od svega. Ali ne mogu. Ne mogu ti biti prijatelj koji će ti pokazati gdje se jede dobra pizza u Trstu. Ja želim bit dečko kojeg ćeš poljubiti u Ikei na odjelu spavaćih soba i kojem ćeš reći “E ovdje nas vidim da se ujutro mazimo.“

Nisam mislio da se to može tako brzo desiti, ali je. 

“Bi li htio da odemo nešto pojesti ili popiti?“

Oprosti Niko, ali ne mogu. Želim, ali ne mogu. 

Nisam imao pojma da imam sve ovo u sebi. Ali na kraju dana, drago mi je što mi je pokazao da se mogu zaljubiti. Da mogu osjetiti da mi netko stvarno nedostaje. Da s nekim baš konkretnim želim provoditi svoje slobodno vrijeme.

A na kraju šetnje, kad sam stvarno pomislio da je kraj i da se više nikad nećemo čuti: “Daj mi par dana da malo razmislim, vidim kako se osjećam… Ali nemoj ovo shvatit kao obećanje da ću ti se javiti.“

Zašto mi sad to radiš? Opet mi daješ nekakvu lažnu nadu u kojoj, zadnjih par dana uživam, ali koja me baca u teško razočaranja svaki put kad pogledam u mobitel.

I pitam se samo “kako je moguće da se osjećam ovako zbog nekoga tko na mene čak ni ne misli?“

Siguran sam da ne misli na mene. I svakim satom koji prođe mi je sve jasnije da se ta “poruka“ nikada neće desiti.

I onda me opet zagrlio i rekao da ne želi da ovo sada bude “zbogom“. Ni ja ne želim da bude “zbogom“, ali možda je tako i bolje.

Zaljubio sam se toliko da me, u ovom trenutku, boli srce. Bi li zaljubljenost zaista trebala pružati taj osjećaj? Osjećaj boli?

Svakim našim idućim (prijateljskim) dejtom, ja ću se sve više zaljubljivati, a taj “zbogom“ će mi još teže padati.

I onda me opet zagrlio. Ali ovaj put sam samo htio pobjeći što je prije moguće. Nisam se htio raspasti pred njim. 

And just like that…

Bio sam doma. Sam. S mišlju da se ujutro opet rano budim, a da me za vikend ne čeka nikakav izlet s osobom s kojom želim provoditi vrijeme. I onda su krenule suze. Prvi put u životu zbog tipa.

I znaš šta? Ni jednog trenutka ne žalim. I da mogu sve opet ponoviti - ponovio bih. Svaki naš dejt, svaki naš izlet. Samo što bi, ovaj put, svaka naša pusa duže trajala, a svaki zagrljaj bi bio još čvršći.

I bez obzira na to što bih opet plakao, opet bih sve ponovio. I sad stvarno kužim što ljudi misle kad kažu da bi ponovili nešto što je na kraju dovelo k nečem (t/r)užnom.

I dalje mi je u glavi sto pitanja, a nula odogovra. Ali neka. Neka pitanja je možda bolje držati neodgovorenima. Neka ostanu tamo u CineStaru gdje smo se prvi put ljubili i gdje mi nisu ni pala na pamet, in the first place.

Ovaj put se ne mogu prešaltati bez treptaja nazad na Grindr. Na nekog novog tipa, na neki novi dejt. Ali hoću s vremenom. Mislim da sam to ipak zaslužio.

A što se tiče mog pitanja s početka… Ne, nije problem u meni. Ponekad se dvoje ljudi jednostavno nađu na krivom mjestu, u krivo vrijeme. I koliko god se činilo da si možda pašu - bolje je da ostanu razdvojeni.

I koliko god da je to teško za shvatiti, to je jednostavno tako. Svemir mi možda sprema nekog boljeg, nekog vrednijeg. A vjerujem da se i njemu sprema netko tko mu može pružiti nešto bolje od mene.

Hvala ti, Niko. Hvala ti za svaki trenutak koji smo proživjeli skupa, ali i za trenutke moje samoće u kojima sam se podsjetio na to da sam ipak i ja samo čovjek. Čovjek koji ima sposobnost zaljubiti se, biti sretan, ali i tužan. Koji može zaplakati, ali onda se i uzdignuti i pokušati gledati dalje dignute glave i vjerovati da ga ipak čeka nešto vrijedno.

Shvatio sam da zaista tražim ljubav. Pravu ljubav. Zabavnu, nezgodnu, isrcpljujuću i ‘ne možemo živjeti jedan bez drugoga’ ljubav.

A veze su kao “haute couture“ moda. Ako nije krojena točno po mjeri, bit će ‘dizaster’. A ovaj put odnos nije bio krojen po mjeri nas dvoje. 

Ali i “haute couture“ u jednom trenutku prestane biti in. A ono što je bezvremensko, “time-capsule collection“, je odnos koji imamo sa svojim prijateljima. Oni su naši bezvremenski komadi koji nikad ne izlaze iz mode i koji su tu uz nas uvijek, bez obzira na pomodne trendove. 

Hvala ti Larissa što si bila uz mene dok sam plakao. 

I rekao sam još jednoj prijateljici da volim dečke. I ona je to objeručke prihvatila.

Pa hej, čini se da ipak nisam baš toliko sam i da mi Niko nije donio samo suze. Ako malo bolje pogledam, donio mi je ipak više lijepog nego ružnog. :)

XOXO