Lost in Love

Postoje dvije vrste ljudi u supermarketu. Zapravo, postoji ih malo više, ali dvije u onim trenutcima kada obraćaš pažnju na druge ljude u supermarketu - na kasi.   Jedni su oni koji mahnito skupljaju svoje stvari, plaćaju i bježe s blagajne kako ne bi ostali ljudi u redu stajali i čekali - dok ih gledaju s prijezirom u očima, a postoje i oni koji hladnokrvno, psihopatski, laganini spremaju stvari u vrećice i tek onda plaćaju. I za to vrijeme ih prezirno gledamo i ti i ja i blagajnica koja čeka da naplati taj njihov račun i počne kucat artikle drugom kupcu. A tu “drugu“ vrstu kupca doslovno boli kurac što ih ljudi iza čekaju. Što ih blagajnica čeka. I ne nemaju ni grama osjetljivosti za druge, a ni anksioznosti zbog neugodnih pogleda od iza. Zato se ja uglavnom odlučujem na dućane sa samoposlužnim kasama koje uglavnom idu malo brže. I gdje dođu ljudi s košaricama - ne s punim kolicima. Tamo imaš jedan red i 4 (ili 5 ili 6) blagajni koje su stalno otvorene i onda se taj red pun...

Najgori dio godišnjeg mi je pitanje “jesi se odmorio na godišnjem?“.  Jel se itko ikad odmorio na godišnjem? Ja ne. Nemoj me to ni pitat. I da sam ostao još tjedan dana doma - odgovor bi bio isti. I točno bi mi falio još samo dan-dva. Sama pomisao na povratak na posao je iscrpljujuća. I bez obzira na to voliš li posao koji radiš ili ne - jedva čekaš godišnji. I neda ti se vraćati. Mislim da je jedina zajednička stvar svim poslovima činjenica da je to nešto što moraš. Moraš se ustati svaki dan, moraš biti “tamo“ svaki dan, moraš biti dobre volje i moraš raditi. Recimo da mi posao nije posao, nego da se time bavim čisto zato jer mi je dosadno - ne bi ni u jednom trenutku osjetio to “ne-da-mi-se.“ Jer to ionako ne moram. I ako mi padne na pamet da se odem bavit nečim drugim taj dan - mogao bi. Ne bi bio smak svijeta, a sutradan bi se opet vratio na staro. A kako ti provodiš svoj godišnji?  Ja jako volim putovati, ali pogodi šta - nemam s kim! Općenito je teško iskombini...

Koliko god da se trudim shvatiti i objasniti sam sebi - jednostavno mi ne ide. Koja je fora s tim starijim tipovima? Je li to neko moje osobno bježanje od života i odgovornosti ili jednostavno samo privlačnost? Iz nekog, samo Univerzumu poznatog razloga, stariji muškarci su mi zanimljivi. I privlačni. Ali opet, u isto vrijeme, jako odbojni. Zašto jedno, a zašto drugo? Obično za starije žene kažu “stara koka - dobra juha“. Može li se to reflektirati i na starog pijetla? (Ne pijetlića, on je nešto drugo) Ili u slučaju starijeg tipa možemo reći isključivo “Staro jaje - veća mogućnost da pokupiš salmonelu“? Ili već neku drugu bolest? A možda uz starijeg muškarca imaš mogućnost iskušati sve te neke stvari koje su ti se oduvijek motale po glavi jer, što je više godina u guzici, to je i veća vjerojatnost da je on sve te tvoje maštarije već i isprobao.  A opet, to možda ovisi od osobe do osobe.  Ja znam da sam nedavno rekao da se više neću upuštati u “sugar daddy-baby“ odnos...

103 dana do Božića. Pretočeno u tjedne, to bi bilo nepunih 15 tjedana. A meni 15 tjedana zvuči puno manje od 103 dana. U 15 tjedana svašta se može dogoditi, na puno dejtova se može izaći i puno dečkiju se može upoznati. A za Božić je ipak ljepše kad nisi sam i imaš nekoga tko te čeka “under the mistletoe“. I imaš s kim pit kuhano vino (ili mineralnu), palit lampice, kitit bor… Ili čak imati čaroban bliski susret sa sobovima Djeda Božićnjaka. Ako moram birati između sobova Djeda Božićnjaka i čišćenja borovih iglica u stanu, ja definitivno biram ovo prvo. Samo što mi se to, što sam stariji, čini ipak malo nedostižno. Naravno, ne zbog toga što ne vjerujemo u Djeda Božićnjaka, nego zbog činjenice da je sobovima ipak malo pretoplo u našem podnoblju (hmm… a možda sam i ja bio Rudlof u prošlom životu??) da bi se družili s nama “van radnog vremena“ XD. Ali jako dobro znaš da kod mene uvijek možeš pronaći onu “Ali express“ verziju svega onog o čemu pričam (pišem), pa tako ti i danas eksluzivno ...