Back to Black ili Kako sam se vratio starim navikama?

Koliko god da se trudim shvatiti i objasniti sam sebi - jednostavno mi ne ide. Koja je fora s tim starijim tipovima? Je li to neko moje osobno bježanje od života i odgovornosti ili jednostavno samo privlačnost?

Iz nekog, samo Univerzumu poznatog razloga, stariji muškarci su mi zanimljivi. I privlačni. Ali opet, u isto vrijeme, jako odbojni. Zašto jedno, a zašto drugo?

Obično za starije žene kažu “stara koka - dobra juha“. Može li se to reflektirati i na starog pijetla? (Ne pijetlića, on je nešto drugo) Ili u slučaju starijeg tipa možemo reći isključivo “Staro jaje - veća mogućnost da pokupiš salmonelu“? Ili već neku drugu bolest?

A možda uz starijeg muškarca imaš mogućnost iskušati sve te neke stvari koje su ti se oduvijek motale po glavi jer, što je više godina u guzici, to je i veća vjerojatnost da je on sve te tvoje maštarije već i isprobao. 

A opet, to možda ovisi od osobe do osobe. 

Ja znam da sam nedavno rekao da se više neću upuštati u “sugar daddy-baby“ odnose i toga se i dalje držim, no ovaj put ti donosim priču o tome kako sam u isto vrijeme proživio i najneugodniju i najzanimljiviju noć ikad. Sa “samo“ daddyjem. I ne, nije bio sex dejt.

David, 42

-“Znaš, ja ti nemam baš 42 godine.“ 

-“Okej, a koliko imaš?“

-“Paaa… 48. Ali ne objavljujem to tako na profilu da me slučajno neki susjed ne prepozna na aplikaciji.“

Oke… Paranoja level: No More Levels

Dakle, mali prepravak: David, 48

Prvo, sjetimo se malo kako je moj ovotjedni dejt završio sa sretnim dobitnikom #SrnaBoy-em:

Ja dolazim doma, saginjem se oko auta kao lokalni kvartovski huligan koji skida katalizatore s auta. Ili one čepiće s guma. U jednom trenutku mi postaje jasno da u prošlom životu nisam bio automehaničar i da mi je moglo pola motora ispast s auta - a ja ne bi skužio da nešto fali. Tako da sam odlučio napravit najpametniju (ili najgluplju - ovisi koliki si car-freak) stvar ikad: pustit sve kako je, a ako nešto fali - u idućih 50ak kilometara će ti biti jasno.

Da pokucam u drvo, za sad mi još ništa nije čudno, hvala na pitanju i srdačan pozdrav :*

Dakle, dolazim doma, potpuno razje… razočaran dejtom na kojem sam bio i mahnito otvaram Grindr i refresham poruke s mišlju: “Okej, možda mi sad svemir ponudi rješenje u obliku gej automehnaičara kojem ću objasniti da mi je možda (ne sanjaj - ne postoji gej automehaničar koji je uz to i vidovit) neka plastika ispala (a možda i nije) i onda će mi on reći da nije ništa, da ne brinem.“ I pozvat me na dejt na kojem će se zavuć ispod auta i malo bacit oko.

E i to bi bio odličan poslovan prijedlog za Porsche Inter Auto - uvedite seksi mlade nabildane automehnaičare čija uniforma neće uključivati majicu - čisto da mi bude lakše dok provlačim Diners.

Međutim, svemir mi nije poslao seksi automehaničara, nego Davida. Daddy-ja koji se boji javno napisati koliko ima godina jer je jedini muškarac u susjedstvu rođen te davne ’74. godine (yeah right) i koji me već neko vrijeme poziva na dejt. K sebi doma. 

Ne dolazi u obzir.

Nemoj da sad opet moram spominjat svoju ljubav prema vlastitim bubrezima. 

I između ostalog, smatra da gej ljubav ne postoji i da gubim vrijeme tražeći viteza, umjesto da se jednostavno prepustim sirovim strastima koje se nude na Grindru (ali kao ne misli na sebe). I da kasnije ne žalim zbog premalog broja kurčeva u svom životu.

Jel moram reć koliko mi se puta preokrenuo želudac na ovu izjavu?

Naravno da ne, već smo se mogli upoznati dovoljno dobro da znaš da se s takvima ne družim. Ajmo dalje!

Ali ima nešto u tim argumentima (koje ti ja ne mogu ovako prenijeti jer to može samo David) zbog kojih, uz to što mi se želudac preokreće, postajem svjestan da njegov dosadašnji imidž “emotionally unavailable daddy-ja“ lagano nestaje i pretvara se u “permanently emotionally damaged“ koji se samo boji. 

Boji vezanja (emocionalnog, mislim da ga ovo fizičko čak i pali), dejtanja, ljubavi i na kraju - promjena.

I postaje mi žao. Iako mi ne bi trebalo biti jer David i dalje razgovara s onim cocky stavom (da ne kažem kurčevitim) i sve što on kaže je točno, a ja živim u bajci.

A obzirom na to da sam ja baš večeras, zbog ovog prvog tulipana, raspoložen za kakvu-takvu  raspravicu - pitam Davida “Te mogu malo nazvat?“ :)

Muk.

Daddy, koji mi je do jučer nudio brzinsku ševu u svom stanu, boji se dati broj. I malo pričat.

A slatkica :)

Ali svi su ti oni takvi. Što si je bitniji, to je veća mrvica. 

Ali naravno da si stari pijetao ne može dozvolit da pokaže strah pred potencijalnim kandidatima za popravni dom (aludiravši na mene), i pokušava mi spustiti izjavom da ja ne izgledam kao netko tko malo priča (jel to trebala bit uvreda?) ali kao ajde - ispunit će mi želju. 

Znaš kao kad si negdje na nekoj cugi i onda netko samoinicjativno uzima račun i ide platiti. I onda se ti uhvatiš za novčanik i kažeš “ma neeee, ne dolazi u obzir, ja ću!“ i onda ti ta osoba neda. I onda kreće fight. Ja ću, neee ja ću. I onda u jednom trenutku odustaneš ali kao nije ti drago. “Joj dobro ajde, nek ti bude ovaj put“ a u sebi brišeš znoj s čela jer si taman skužio da ne bi imao za platit parking da si platio tu cugu. I ustvari ti je drago jer je tako ispalo.

E, pa otprilike je to tako izgledalo s Davidom. ”Dobro ajde, Božić je blizu pa nek ti bude.“

I čak sam bio mrvicu skeptičan prema ovoj svojoj teoriji do trenutka do kad nisam utipkao njegov broj, a moj jadni iPhone nije stigao nijednom zazvoniti - daddy je već bio na liniji XD.

Tad sam se tako slatko nasmijao u sebi.

Čovjek bi rekao da sad kreće onaj dio u kojem ja daddy-ju ne dam mira, jer se u tim godinama već ide spavat nakon dnevnika, međutim - on poprilično aktivno sudjeluje. I ne gasi se. I sad ispada da osoba koja je mene procijenila kao nekoga tko puno priča, priča više od mene.

Ali i dalje se ne otvara. I boji se. I dalje ne znam čime se bavi. I u kojem dijelu grada živi. Zapravo, morao sam ga triput pitati gdje provodi godišnji.

Vjerojatno je on jedini 48-godišnjak koji ljetni godišnji provodi u tom mjestu. Pa da se slučajno ne dovedemo u situaciju da ja to nekome kažem. Pa taj netko dođe tamo i onda se desi što? Ne znam. Kažem ti, paranoja level: PRO!

Ono što mu ja nisam rekao, a možda nekad to i sazna je - da su i moji od tamo. I da je potencijalna šansa da se tamo zaista i sretnemo nekad po ljeti. Ali sva sreća, u ovom mom robovlasičkom društvu ograničene odgovornosti - moj ljetni godišnji je u devetom mjesecu. Kad pada kiša. I kad se ne ide na more.

Daddy, možeš odahnuti!

I stvarno se sad ozbiljno pitam: Ima li ovo sve sada smisla? Postoje li, u ovom gej svijetu, one klasične strejt ljubavne priče? Ili se sve temelji na sirovim i brutalnim diskretnim seksualnim nalaženjima iz kojih se nikad ne razviju nikakve emocije? I ljubavni odnos? - kako tvrdi daddy.

Mogu povjerovati u to da je većina odnosa temeljena isključivo na tome (što je meni užas, ali ja živim u bajci, right David?), ali jesu li svi ti muškarci isti? Traže li svi istu stvar?

Ja nisam isti!

I ne tražim to “isto“. A postoji li barem jedan, tamo negdje, koji isto tako ne traži to “isto“? Taj neki fantomski muškarac iz sjene koji će se pojaviti u mom Grindr DM-u bez poziva na brzinski fuk kod sebe doma.

Ili ja opet sanjam? 

Ne mogu se oduprijeti ideji da je Davidovo mišljenje temeljeno na potpuno pogrešnim istvarima. Na nemogućnosti da pronađe točno ono što i ja tražim. Zapravo, točno ono što svi mi tražimo. Ali je teško. I ne dešava se tako spontano kao strejt veza. I onda dolazi do nezadovoljstva, gubljenja vjere u sebe, pa u Davidovom slučaju, i do osobnih frustracija.

Nema te osobe kojoj mogu povjerovati da starost želi dočekati u samoći. Bez nekoga tko će se brinuti. Bez nekoga tko će pitati “treba li ti nešto?“.

Svi zaslužujemo ljubav. I ti i ja. I David. Svi.

-“U ovom odnosu ti si taj koji vodi igru, koji određuje pravila. (…) Nisi baš najhot dečko kojeg sam ikad sreo, ali želim te poševiti. (…) Kada muškarac i žena imaju odnose, onda se to zove vođenje ljubavi, a kada muškarac i muškarac imaju odnose - to je onda divlji sirovi sex.“

OMG, zašto sudjelujem u ovom razgovoru još uvijek? Sva sreća pa daddy ne vidi moj zaprepašteni izraz lica preko telefona. -.-

Ali, ima smisla. On jako dobro zna da ga neću posjetiti u njegovoj gajbi. Neću čak doći ni samo na mineralnu - dok ja to tako ne odlučim. A što se tiče ovog “divljeg i sirovog“ dijela…? Paa… ja ne vjerujem u tu teoriju.

Za vođenje ljubavi je potrebna ljubav. A ja vjerujem u ljubav. Kako između žene i muškarca, tako i između muškarca i muškarca. A već smo utvrdili da je David emocionalno sjeban. 

Ali ne krivim ga zbog toga. Možda je i David u nekom trenu bio ja. Možda je i on tražio “vođenje ljubavi“ s muškarcem ali zbog prevelikog ega nije uspio naletiti na to. Ili je taj ego narastao zbog nemogućnosti da pronađe ono što traži - kao maska. Maska koju imamo svi i iza koje se skrivamo.

A možda se David boji ljubavi zbog neke od prije koja nije slavno završila. A možda…

Puno je tu ‘možda’, a malo činjenica. 

Ono što sam uz Davida uspio utvrditi je da su muškarci u četrdesetima kao nedjeljne križaljke u Novom listu; dvosmisleni, komplicirani i nikad nisi siguran da je odgovor točan.

No, veselim li se daddy-jevom idućem kasnonoćnom pozivu? Neka nazove - pa sazna :)