Svježi sir na akciji, islandski tip jogurta i može li slučajan susret na odjelu mliječnih proizvoda biti romantičan?

Postoje dvije vrste ljudi u supermarketu. Zapravo, postoji ih malo više, ali dvije u onim trenutcima kada obraćaš pažnju na druge ljude u supermarketu - na kasi. 

Jedni su oni koji mahnito skupljaju svoje stvari, plaćaju i bježe s blagajne kako ne bi ostali ljudi u redu stajali i čekali - dok ih gledaju s prijezirom u očima, a postoje i oni koji hladnokrvno, psihopatski, laganini spremaju stvari u vrećice i tek onda plaćaju. I za to vrijeme ih prezirno gledamo i ti i ja i blagajnica koja čeka da naplati taj njihov račun i počne kucat artikle drugom kupcu.

A tu “drugu“ vrstu kupca doslovno boli kurac što ih ljudi iza čekaju. Što ih blagajnica čeka. I ne nemaju ni grama osjetljivosti za druge, a ni anksioznosti zbog neugodnih pogleda od iza.

Zato se ja uglavnom odlučujem na dućane sa samoposlužnim kasama koje uglavnom idu malo brže. I gdje dođu ljudi s košaricama - ne s punim kolicima. Tamo imaš jedan red i 4 (ili 5 ili 6) blagajni koje su stalno otvorene i onda se taj red puno brže smanjuje i više ljudi procirkulira u manje vremena.

A nekad bude i malo zanimljivije kad istovremeno vidiš 4 (ili 5 ili 6) hladnokrvnih psihopata koje nije briga gleda li ih netko tko je sljedeći u redu. Zanimljivije ili samo više frustrirajuće? Hmm… Pa mislim da to ovisi o tome kako se ja osjećam taj dan.

Ako mi se jako žuri - onda, na rubu živčanog sloma, poželim gađat te ljude zamrznutim graškom i mrkvom od Leda, ali se suzdržim i samo fiksiram na jednog od ponuđenih, psihopatski pratim svaki njegov pokret i telepatski ga tjeram da se ubrza.

I onda i on u jednom trenutku osjeti moj pogled na potiljku, okrene se, moj psiho-manijakalni pogled sretne njegov blentavi i onda oboje dođemo do nekog zaključka. On - da se definitivno ubrza i oslobodi blagajnu, a ja - da je možda bolje da danas ne izlazim iz kuće.

A ako sam dobre volje - onda to čekanje doživim kao poruku Univerzuma - stani, udahni, odmori, ovo je 10 minuta tvog dana samo za tebe!

Danas, nažalost, nije bio jedan od tih dana. 

Jedna od te četri (četiri) kase ne rade. A ovo je ekipa ispred mene:

1. Gospođa Vlasta - otprilike 56 godina, inače nije često na samoposlužnim blagajnama, ali nekada voli zaposliti svoje moždane vijuge istraživanjem novih tehnologija: mobitel, nedavno je otkrila i FaceBook, tablet i…samoposlužne blagajne na kojima svaki korak čita na glas. U slobodno vrijeme se bavi praćenjem akcija i zna sve cijene akcijskih artikala iz ovotjednog kataloga napamet. “AAAAAAAprostite!!!! OPROSTITEEE!!!! Tamo piše vam je svježi sir 14.90 kn, a kasa očitava 19.90 kn!!! Ja to neću kupiti ako nije na akciji!!!!!!“ Da gospođo Vlasta, svježi sir i je 14.90, ali na blagajni uvijek piše puna cijena 19.90 pa ispod nje obračunati popust -5 kn što nam daje finalnu cijenu 14.90 kn.

Očekivana budućnost karijere ultimativne hvatačice akcija: Jedan dan će ju uhvatit blagajnica kojoj je zadnji radni dan na poslu i gađat će je staklenkom kiselih krastavaca - NA AKCIJI

2. Gospodin Miljenko - po mojoj slobodnoj procjeni - 77 godina, inače šoping obavlja žena jer je to ženski posao, a prodavačicama se obraća s “mala moja“. Miljenko dolazi s punim kolicima na “express“ blagajnu na kojoj, kako i sam kaže, nikada nije bio, pa kaže - “da vidim ja malo kako to ide pa da se naučim.“ Zove dežurnu blagajnicu kojoj je posao odblokirat kasu kad ju netko sjebe, a ne držat instrukcije iz rukovanja ekranom osjetljivim na dodir. “Aj ti, mala moja, ti ćeš to brže.“ Miljenko na SAMOPOSLUŽNOJ blagajni ima blagajnicu koja mu kuca artikle i naplaćuje. Dok se gospođa Vlasta žali na cijenu svježeg sira. 

Očekivana budućnost šoping kralja: Umislit će si da je zaista kupac kralj i maltretirat će blagajnicu na SAMOPOSLUŽNOJ blagajni i sve ostale kupce koji čekaju iza njega dok i njemu ne dolete neki krastavci u glavu.

3. Valnea - majka troje predivne dječice koja se najviše vole igrati u dućanu. Na kasi. Mlada majka sponzoruša njih troje, 33 godine, bez dana radnog staža. Glavna natukcica u CV-ju je dužina gel noktiju koju ističe kao glavni “soft skill“ i s kojima lupka po ekranu dok tipka. “Ajde ljubavi, dodaj mami mlijeko da kuca! Mišiću, oćeš ti skenirati jaja?? Dođi da te mama digne! Ma Nika!! Čekaj mamu!!“ - “Oprostite gospođo, ne mogu vam se djeca penjat po blagajni, tu ljudi odlažu hranu.” Shit is about to start in 3…2…1… “MOLIM?? Jel vi hoćete reć da su moja djeca prljava??? Ja ću se žalit!!! Dajte mi mejl! Kako se vi zovete?? S mojim anđelima tako nitko neće razgovarati!!“

Bože, baci ciglu i budi precizan.

Ali to nije sve što se dogodilo u Konzumu taj dan. Spoiler alert - romantični susret na odjelu mliječnih prozvoda. 

Nenad, 37

Nazvat ćemo ga Nenad jer on izgleda kao netko tko se zove Nenad. Ja ne znam jel to samo ja imam, ili postoji neki stručan naziv za taj fetiš na imena - ali svaki put kada nekoga vidim, padne mi na pamet kako bi se ta osoba mogla zvati. Ili kako bi se trebala zvati. 

I svi ovi ljudi koje si susreo u ovom druženju samnom, svima sam dodijelio imena koja su mi prva pala na pamet kada sam njih vidio.

I tako je Nenad - postao Nenad.

LP - minuta šutnje za moj “brain storming“.

Što nekoga može motivirati da ti se javi? Onako prvi put na Grindru? Ja bih rekao da je to neka dobra fotka - ako imaš svoju fotku tamo. Ili zanimljiv opis profila. A ja nikad nisam siguran oko opisa svog profila - što napisati? Što ne napisati? Trebamo li tamo istaknuti ‘sitnice o sebi’ ili ‘što želim naći i što nikako ne dolazi u obzir’?

Ne bi vjerovao, ali pročitao sam more članaka na temu “How to crush your Grindr experience in these 3 (ili 4 ili 5) steps?“ i neki tvrde jedno, a neki drugo. A moguće da bi bilo najbolje spomenuti i jedno i drugo - ali pazi! Nikome se, bar ne na Grindru, neda previše čitati. Možda bolje da iskopaš neku bolju fotku?

E sad, nisam još siguran je li žalosnije da netko piše takve članke ili to što ih ja čitam? What do you think??

Ovo drugo. Definitivno. Jer, tom novinaru koji je to pisao je netko platio da to napiše. A meni nitko nije platio da to pročitam. Ili mogu reći da se samo bavim istraživačkim blogganjem. To ti je ono kad se furaš na istraživačko novinarstvo, ali nisi novinar. 

Ili bi bilo jednostavnije reći “baviti se istraživačkim radom“? Ne. To zvuči kao da radim u labosu.

Okej, nevermind. Skužio si na šta mislim - na pravi se glup. A ni pametan.

Dakle, Grindr profil. Izabereš neku dobru fotku, s facom ili bez - ovisno o tome koliko si out (i koliko se bojiš susjeda) i napišeš par natuknica o sebi.

Ništa pretjerano, bez golotinje, a opet da je bar malo seksi. I onda kreneš u akciju. Skrolaš po aplikaciji i gledaš postoji li netko tko ti se sviđa. 

Otprilike kao kad ideš u šoping i razgledavaš izloge. Postoje tipovi koji ti se sviđaju izgledom, ali onih par natuknica ti baš i nije sjelo. Ili obrnuto. A postoje i oni profili koji nemaju ni slike ni texta. I onda ne znaš što da misliš. Možda je to baš neki skriveni dijamant koji bi bio upravo onaj vitez kojeg priželjkuješ, a možda je i tvoj strejt susjed kojeg samo zanima ima li gej susjeda.

E, pa tako i drugi nalete na tvoj profil i stvore neko mišljenje. Nekima se svidiš, pa ti se jave ili te samo “tapnu“, a neki te potiho, u okrilju svoja četri (četiri) zida “džadžaju“. A vjerujem da ima i onih kojima se svidiš i stalno otvaraju tvoj profil, ali ne učine ništa jer ti žele dati neki ‘skriveni’ signal da im se sviđaš, ali ipak si ti taj koji mora učiniti prvi korak.

Ah ti muškarci…

Ajmo napokon na taj dio kad ti se on javi (ili ti njemu) i krenete tipkati. 

-“Hej hej“

-“Sta ima kako si? Od kud si?“

Za mene ‘pretty boring’.  Bilo bi bolje možda nešto ovako:

“Ajmo se kladit da ces odbiti ako te pozovem na kavu :P“

Dobro, nije ni ovo neki najbolji ulet ikad, ali svakako je poruka na koju ćeš se nasmijati. Barem bi se ja. I to je poruka koje sigurno neće ostati neodgovorena.

I sad, kad si se nasmijao - kreće priča. Tek nakon par takvih fora se prebacuješ na neka konkretna pitanja “od kud si, čime se baviš i šta radiš kad ne radiš“.

I onda razmijenite fotke lica, pa se malo bolje upoznate, i tipkate do spavanja. Do one poruke “ej, idem ja lagano na spavanje, pa se cujemo sutra. laku noc“

I to je jako lijep početak. Još ako te ujutro dočeka poruka - pa di ćeš bolje. Vitez. Glavom i uredno počupanim obrvama.

Tako je nekako krenula moja priča s Nenadom. Bio je jako drag, otvoren, zgodan i ugodan za priču. Toliko da sam već nakon 2-3 dana tipkanja počeo osjećati želju da me pozove na dejt. Netko bi mi sad rekao “pa zašto nisi ti njega pozvao??“ A ne znam, sve je išlo u tom smjeru kao da će on povući taj potez i pozvati na kavu.

Čak smo prešli i na Whatsapp. Što je za mene velik uspjeh!

I tako sam ja danas, na početku svog šopinga ispred jogurta i protenskih pudinga, nemajući na umu ni Nenada, ni Valneu, ni gospođu Vlastu. Samo ja i jogurti. 

Danas sam čak otkrio da postoji i islandski tip jogurta. Uz onaj već dobro poznati grčki tip.

#ZdravŽivotEveryDay - od svih spomenutih - proteinski puding od vanilije od Zotta. Thank me later. 

… i vidim neko poznato lice kako mi se približava. Zgodan frajer. Čak mogu reć i poznat od nekud ali znaš onaj osjećaj kad nekog gledaš i pokušavaš ga smjestiti negdje, ali jednostavno ne ide i samo…

OMG! Nenad. Glavom i bradom. I to seksi gustom bradom. 

I sad… to je malo neugodna situacija jer se mi nikad nismo vidjeli uživo i nismo se ni dogovorili za neki dejt. A opet - znamo se s aplikacije i dosta smo tipkali. Ali sad je ovo prvi nenadani susret među ljudima i kako se ponašati?

Da li pozdraviti ili izignorirati? Ili pobjeći?

Meni je normalno pozdraviti. Okej, bez nekog chit-chata, ali “hej hej“ ili čak samo osmjeh. Onako… Lowkey diskretno, a opet daješ doznanja “vidio sam te, drago mi je da sam te vidio i što je najbitnije - doživio sam te“.

Znaš ono kad pozdravljaš nekog koga ne poznaš baš dobro ali često se srećete na parkingu jer idete ujutro radit u isto vrijeme - pa onako samo malo digneš obrve i kimneš glavom u znak… a ne znam ni ja čega. Ali kao neki pozdrav. Prešutni pozdrav.

E pa tako sam ja pozdravio Nenada. Prešutno. Obrvama. S proteinskim pudingom u ruci. 

A Nenad?

Pa… on je prošao pored mene kao da me nema. Doslovno je gledao kroz mene.

I tu su moje obrve ostale u zraku. I pogled zamrznut. Okrećem se za Nenadom i ne vjerujem kakav blam. OMG jel moguće? XD

I u jednom trenutku kao da se Zemlja opet počela okretat, opet sam začuo muziku i ostale ljude oko sebe. I sve je bilo kao da ništa nije bilo.

Pa dobro, možda me Nenad nije skužio. 

Možda je bio u nekim svojim mislima i potpuno isključen.

Možda to uopće nije bio Nenad. Možda se meni samo učinilo.

Aaaa no no, boy, don’t get fooled that easy!

To je bio Nenad. I skužio me. I potpuno hladnokrvno izignorirao. I ne samo to, nego me i blokirao na Grindru i na Whatsappu. 

Oke, ja vidim dva potencijalna razloga za to i vrlo su jednostavni. Ili mu se ja nisam svidio uživo (iako ja stvarno ne uređujem svoje slike do neprepoznatljivosti XD), ili se jako uplašio što sam ga ja pozdravio u supermarketu pred drugim ljudima. 

Što se tiče ovog prvog potencijalnog razloga - shvatljivo. Ali opet neshvatljivo. Što god si pomislio u tom trenutku, elementarna kultura je reć ‘bok’. I onda dođeš doma (ili kad već svejedno) napišeš poruku “ej, znaš, i nisi baš moj tip tako da ništa od našeg daljnjeg dejtanja“.

Uvijek je neugodno kad ti netko kaže da mu nisi privlačan i da mu se ne sviđaš, a pogotovo ako se tebi da osoba sviđa, ali bolje je i to, nego ignor. I ne samo bolje. Ostavlja manje upitnika iznad glave. Čini stvari jasnijima. Ovako je sve ispalo nespretno, neugodno i nepristojno. 

A što se tiče njegovog straha od toga da slučajno negdje netko nešto ne posumnja… Okej, i to istovremeno i razumijem i ne razumijem. Jasno mi je da se taj “susret“ nije mogao pretvoriti u slučajan prvi dejt i onda spontanu kavu i romantični poljubac na parkingu (ne moram ni navodit razloge za to), ali jedan “bok“…? Jedan mali sitni “bokić“? Jel to tako puno za očekivat?

Jel postoji neka opcija koju sučajan prolaznik može pomislit osim “aaa vidi ga peder, slučajno sreo drugog pedera s kojima tipka na aplikaciji“? Zašto uopće misliš da ijedan čovjek na odjelu mlijeka i jogurta gleda tko koga pozdavlja?

Jednostavno si ne mogu pomoći i moram se zapitati…

Jel stvarno previše očekivati da tipa možeš pozdraviti negdje vani? Zašto se likovi toliko boje popit kavu negdje među ljudima? Ne govorimo o držanju za ruku, ni romantičnim pogledima i dodirima. Govorim o “bok“ i o kavi. U čemu je problem? Zašto mislite da ste toliko zanimljivi da vas drugi ljudi prate? I gledaju svaki vaš korak? I svaku osobu koju ste pozdravili?

I proći pored nekog bez ikakvog pozdrava i onda ga blokirat na svemu? Koliko ti ono imaš godina? 37 ili 17? 

Pa čak i ako ti se ne sviđam - postoji puno ljepši i ugodniji način na koji ćeš mi to reći. 

Ali to nije bio kraj.

Par sati kasnije Nenad ipak shvaća da je bio šupak i javlja mi se na Grindr. Hej.

Jeej! Dobio sam taj svoj tako tako jako željeni “hej“ iz dućana. Ali želim li uopće nastaviti bilo kakvu komunkaciju s osobom koja se u stanju tako ponašati? Koja mi je u tih 5 sekundi slučajnog susreta u supermarketu pokazala koliko ignorantan, bešćutan i hladnokrvan može biti. 

Fuck me badly once - shame on you. Fuck me badly twice - shame on ME!

Samo ti produži dalje. I odrasti baby boy. 

A možda je samo bilo nešto u tom “bok“ koji mi je trebao u tom trenutku. Dok ga nisam dobio kasnije popodne - razbijao sam glavu razmišljajući o tome što sam učinio krivo? Što nije dovoljno dobro na meni za Nenada?

Ali tako ti je to sa stvarima koje ti trebaju. Jednom kad ih dobiješ - više ti ne trebaju. I onda ideš dalje. 

Thank you, next!