“Jesam li (ne)vidljiv?”

 Da bi napisao nešto snažno, moraš osjetiti neku snažnu emociju. Ili doživjeti neku jebenu situaciju. 

A najbolje bi bilo imati jebenu situaciju koja će izazvati snažnu emociju. U mom slučaju bilo je dovoljno prošetati Towerom u kožnim hlačama. 

Ne može se izbrojati koliko ljudi - uglavnom straight muškaraca - me zaprepašteno odmjerilo. Kao da hodam na tri noge. Kao da vučem rolu wc papira za sobom. 

Skoro kao da sam pobijedio na Dori. 

Toliko lica. Toliko podignutih obrva. Nitko od njih me ne poznaje, a ipak svi imaju mišljenje.

I onda sam sjeo u knjižaru i samo se zapitao “pa dobro koji kurac?”

Zašto su kožne hlače tako šokantne? Zašto me ljudi gledaju s toliko osude bez imalo truda da to prikriju. Bez imalo srama.

Pogled. Od glave do pete. Širenje zjenica. Naginjanje osobi do sebe i komentiranje. 

Kad malo bolje razmislim, takva reakcija i nije toliko strašna u odnosu na ono što vidim kad otvorim FaceBook i uđem u komentare nekog članka o Marku Bošnjaku. WTF?!

Oduvijek sam znao da u Hrvatskoj nije nimalo lako biti gej, ali… 

Ma ne gej. 

U Hrvatskoj nije lako biti ništa što imalo odskače od kolektivnog prosjeka, nepisanih pravila i onog što će selo reći.

I samo da se razumijemo, niti mi se sviđa Markova pjesma, niti mi je zanimljiva njegova pojava, ali bez obzira na to - dečko nije zaslužio da mu se pišu onakve gadarije.

Srećom, ljudi su toliko hrabri samo na interentu. Uživo te samo ružno gledaju i slažu sablažnjene face - dok ste u javnosti. Kad te sretnu navečer u mraku, često se ne zadržavaju samo na pogledu.

“Samo ti budi peder, ali drži to za sebe i svoja 4 zida.” Što to točno znači? Da je okej biti peder dok si nevidljiv? Dok nitko za tebe ne zna i svi se prave da ne postojiš?

Ja sam se cijeli život trudio biti nevidljiv. 

Silno sam želio da se na meni ne vidi da sam peder. Stalno sam pazio. Pazio da ne mahnem previše dok pričam, da ne sjednem “pogrešno”. Da slučajno da zapjevam neki refren iz Barbie crtića ili da ne gledam predugo u nekog u koga ne bih smio.

Često sam hodao gradom i gledao u druge dečke koji se nisu morali skrivati. Uvijek sam se pitao - kako je to živjeti bez konstantnog opreza?

Ali uvijek je taj pederluk izvirivao iz mene ma koliko se ja trudio sakriti ga. Drugi su to primjećivali, a ja sam se zbog toga mrzio. Mrzio sam to što sam gej i to što svi drugi to znaju.

“Oprostite mi, ne želim vas provocirati. Nisam htio biti gej.”

Mislili li itko da ijedan gej na svijetu želi biti gej? Da si je baš sretan što se baš njemu to dogodilo? Naravno da ne!

A onda sam se jedno jutro probudio, pogledao u strop i shvatio:

Imam 25 godina i ne znam tko sam. Ne znam što volim, što želim i kamo idem? Tko bih uopće bio da nisam živio život u strahu, pod krinkom.

A onda me stisnuo grč. Snažno. I nisam mogao disati. Tko je ova osoba u čijem se tijelu nalazim? 

Znao sam da ću se morati početi upoznavati. Ili ću nestati.