Bog, Hrvati i kladioničarski aparati. Podrška svim Nespajašima. Kako sam okrenuo novu - staru stranicu u životu.

Pozdrav svima, sretna (radna) subota svima koji slave!

Kako ste proveli ljeto? Jeste se nakupali? Bili na godišnjem? Pospajali sve praznike s vikendima i smijali se nama koji se pržimo na uzavrelom Korzu skupa s onom hordom sirotih turista kojima su glavne riječke atrakcije McDonald’s i Zara?

Naravno da sam ja proveo cijelo ljeto na poslu jer - “ti nemaš nikog, ti možeš na godišnji bilo kad“ - i ostali diskriminatorni razlozi koje možeš zamisliti, a onda je došao prvi praznik ove godine - Uskršnji ponedjeljak - a ja sam (za kaznu što sam bio slobodan) morao doći nadoknaditi subotu.

Onda smo imali Prvi maj, a scenarij se ponovio.

Onda mi je palo na pamet da bi si Tijelovo i Dan državnosti (koji su btw ove godine pali na isti dan)  mogao spojiti s vikendom, iskoristiti jedan dan godišnjeg i otići negdje na produženi vikend, kupiti sam sebi cvijeće i ostale bajke moderne kinematografije, ali…

…kako sam samo naivan bio.

“Pa ne možeš tako… Praznik (četvrtak) će nam se računati kao slobodan dan, a u subotu ne možeš pisati dan godišnjeg. Tako da ništa od tvog produženog vikenda. Eventualno otvori bolovanje u subotu ako je baš tako hitno, ali… trebao bi ipak imati malo pozitivniji stav prema kompaniji.“

I onda sam dobio slom pičke.

Excuse my French, ali… Sorry not sorry.

U kojem se to normalnom svijetu državni praznici računaju kao slobodni dani zaposlenicima? U kojem to paralelnom svemiru zaposlenici subotom nadoknađuju praznik jer se taj dan nije radilo, a pritom pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na plaćeni dopust za svoje vjerske praznike?

Kako je moguće da se Hrvatu u Hrvatskoj državni praznik računa kao slobodan dan, a Muslimanu za Bajram - plaćeni dopust?

I nemoj me shvatiti krivo. Neka mu se piše plaćeni dopust. Ali neka se i meni piše. Neka nam se svima piše. Ajmo svi imati ista prava! Ajmo svi imati jedan dodatni neradni dan u tjednu u kojem je praznik! 

Koji to zakon o radu dozvoljava ovakvu robovlasničku praksu? U državi u kojoj je prespajanje i premošćivanje praznika, blagdana i vikenda vještina koja se uči još od osnovne škole, tko je dozvolio da se ljude kažnjava jer su doma na praznik?

A ono što me najviše razbijesnilo je činjenica da nikoga - osim mene - to ni najmanje ne smeta. Svima ostalima je to bila najnormalnija stvar na svijetu.

Prvo sam se malo ohladio, a onda sav bijes oblikovao u jedan pasivno agresivni, sarkastični, ali iskreni mail Inspekciji rada. I pučkoj pravobraniteljici za prava radnika. I Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.

A dobro ajde… i Uredu predsjednika. XD

U državi u kojoj institucije više ne rade nego što rade, nisam očekivao apsolutno nikakvu reakciju. Pretpostavljao sam da im je sustav programiran tako da sve mailove građana automatski šalje u spam. 

Mislim da je taj mail ustvari bio verbaliziranje moje frustracije i ispunjenje potrebe da se nekom požalim. Da s nekim podijelim što me muči i kakvim apsurdom sam okružen.

Prošlo je više od tjedan dana, a ja sam se već pomirio s tim da će mi biti radne sve one subote u tjednima kada imamo praznike, te da je najpametniji način za borbu protiv ovakvih sranja - #OtvoriBolovanje. 

Trebao bi otvoriti FaceBook grupu s tim imenom. I pružati psihološku pomoć svima koji ne spajaju praznike.

#WorkTragedies #SpasiMe #SpasiSe #OtvoriBolovanje #PodrškaNespajašima

Nekoliko tjedana kasnije - nisam se uopće naspavao.

Jutro je bilo stresno, kamion za odvoz smeća nije se pojavio. Ni nekoliko zaposlenika. Klijenti nisu prestali “zivkat“ na telefon i prisilili su me da držim slušalicu dignutom. 

Već je bilo 10 sati, a ja još nisam stigao ni pomisliti na kavu.

#FirstWorldProblems

A onda je na vrata pokucala Inspekcija rada i radnih odnosa i Inspekcija zaštite okoliša.

“Kako molim?“

Noge su mi se odsjekle. Srce mi je završilo u petama. Više nisam znao ni kako se zovem. 

Ali ne samo da su došli predstavnici tih dviju inspekcija, nego je došla cijela vojska inspektora sa svom svojom opremom. Zasjeli su u naše zajedničke prostorije i krenuli sa češljanjem.

Po svim rasporedima od ove godina, po svim dokumentima o plaćenim dopustima, godišnjim odmorima, prijavama i odjavama zaposlenika, doznakama za bolovanja, dokumentima o odvozu otpada, dozvolama za postavljanje klima…

Naš stol u konferensijskoj sali dužine 5 metara uskoro se nije vidio od papira i kompjutera.

Odjednom mi više nije trebala ni kava, ni marenda, ni san. Jedino o čemu sam razmišljao je hoće li ta ekipa iz inspekcije otkriti tko ih je pozvao.

A onda se proširio trač da je to bio netko od zaposlenika.

Srećom, na tome je ostalo.

Inspekcija se u firmi zadržala nekoliko sati. Nitko nije točno znao što su našli, a što ne, ali u nekom  trenutku su počeli pozivati zaposlenike jednog po jednog na kratak razgovor.

“Jooj ej, sve su me ispitali! Ispada da nam ne bi smjeli pisati slobodan dan na praznik… Mah… Bolje da su tebe zvali na taj razgovor, ti bi se bolje snašao od mene.“

Do kraja smjene sam čekao da pozovu i mene. Ali onda sam shvatio da za to nema potrebe, jer sve što su od mene trebali i mogli čuti - već su pročitali u mailu kojeg sam im poslao.

O krajnjem ishodu - nitko ništa ne zna. Ili svi sve znaju, ali nitko ništa ne smije reći. Ne znam. Ali ja sam shvatio da je došlo vrijeme za bijeg i krenuo sam s trenutno najpopularnijom mantrom na Instagramu:

I’m looking for a man in finance, trust fund, 6’5“, blue eyes…

Dominik, 27 

Dominik je bio “a man in finance“. I njegovi su imali apartmane u Istri. Bio je prilično visok i oči su mu bile plave.

Dobro, možda nije bio baš ONAJ “man in finance“ o kojem pjevaju na Instagramu, ali svejedno radi s novcem. U kladionici.

Zapravo, na održavanju aparata za klađenje.

I možda nikad neće naslijediti apartmane jer voli dečke, pa se takav ishod njegovim roditeljima ne čini kao najbolja opcija, ali barem je visok. 

Barem viši od prosjeka. 

Dobro, bili smo tu negdje visinom.

Ali barem plave oči nisu imali “ali“! Sve dok ponekad nisu bile zelene, a većinu vremena skrivene iza sunčanih naočala.

Na kraju dana, sve je stvar perspektive. 

Upoznali smo se jednog vrućeg poslijepodneva na plaži. Dobro, da budem skroz precizan, upoznali smo se na Grindru dok smo oboje bili na plaži. Doduše, svatko na svojoj.

Mobitel mi se već toliko ugrijao da mi ga je bilo prevruće držati u ruci, a ekran se toliko zamračio da mi je čitanje poruka postalo nemoguće.

Poruke su bile beskrajno smiješne, razgovori nevjerojatno zanimljivi, a vajb nemoguće pozitivan. Jel ovo moguće na Grindru?

Jedan dan me pozvao na dejt. Na večeru u Antac. I tad je sve bilo savršeno. Ogovarali smo par koji je sjedio dva stola dalje, a koji se uglavnom svađao, a u pauzama je svatko bio na svom mobitelu.

Pokušavali smo dokučiti tko je koga (od njih dvoje) pozvao na večeru i nikako se nismo mogli dogovoriti.

Ja sam bio uvjeren da je Ona bila jedna od onih žena koje konstantno seru svojim muževima jer ih on “nikad nigdje ne vodi i zašto Mirjanu njen muž stalno vodi negdje van a ti mene nikad?!“, a On je jadan popustio i izveo ju u Antac.

Dominik je, pak, bio romantičan. Mislio je da je On odlučio izvesti svoju ženu van kako bi napokon imali romantičnu večer bez djece, ali su s vemenom zaboravili kako je to biti mlad i zaljubljen pa su zato “malo nervozni“.

Oh Dominiče, ti naivni čovječe.

Ispričao mi je sve o svojim hobijima. O teretani, profesionalnom ronjenju, putovanjima, roditeljima nezadovoljnim njegovom seksualnom orjentacijom i bivšem dečku zbog kojeg se preselio u Rijeku i zbog kojeg je sada jako oprezan. 

Nakon večere, kad me otpratio do auta, razmijenili smo još par riječi i pogleda. A kada sam se malo nagnuo prema njemu da se zagrlimo za rastanak (ili možda nešto više), on se povukao nazad. Kao da nije siguran je li zagrljaj nešto što bi trebalo biti unaprijed dogovoreno ili nešto što bi trebalo biti spontano. 

Prvi put sam pomislio da mu je samo jako vruće. Kada me, na drugom dejtu, nije htio primiti za ruku u autu, mislio sam da je to zato jer mu je bilo nezgodno tako voziti. 

Treći sam se put sjetio da je Muglerov A*Man možda ipak preintenzivan parfem za ove ljetne mjesece, pa sam idući dan proveo sat vremena u Martimexu da otkrijem neki malo laganiji. Neki kojeg bi Dominik malo lakše podnio.

Kad je i idući put povukao ruku k sebi, djelovalo je kao kad nagaziš na kočnicu svom snagom i aktiviraš ABS - naglo, neočekivano i prilično zastrašujuće. 

“Bome, on zna kako održavati sigurnosnu distancu!“, pomislio sam u sebi i jedva se suzdržao da kažem to na glas.

Nakon toga sam se odlučio prestati blamirati i pitati ga u čemu je problem? Znaš i sam koliko sam ja oprezan i koliko volim kad stvari idu polako, ali ovo nije polako. Ovo je sporo. Čak presporo i za mene.

“Nemoj se ljutiti, ali mi se viđamo već neko vrijeme. Misliš da je još uvijek prerano za nešto više ili…? Jel te ja ne privlačim možda? Možeš mi slobodno reći. Obećajem da neću plakati! XD“

-”Ma nee, nije to do tebe, nego do mene. Ja ti samo…“

A onda sam ga prestao slušati i osvijestio sve ono što sam na početku pokušao izignorirati.

Shvatio sam da uvjek treba biti oprezan sa željama. Neke se nekad i ostvare, ali ne baš točno onako kako smo mi očekivali.

Zaključio sam da niti “man in finance“ ne može biti moj vitez koji će me spasiti nadoknađivanja neradnih praznika i da jedino što mogu je - uložiti u sebe.

A onda sam, umjesto poruke Dominiku, poslao papire za upis na fakultet. Prva godina - drugi put.

I tako sam postao sam svoj spasitelj. Sam svoj vitez na bijelom konju, sam svoj “man in finance“.

XOXO