Prosvjetljenje. Tajni, skriveni znakovi koje (ne) znam čitati i ono nešto - najbitnije. Ovaj put ti donosim ideju za najbolji besplatni izlet, ali i savjet kojeg sam davno prije trebao dati sebi.

 U posljednje vrijeme malo sam varao odjeću s namještajem i satenskom posteljinom, tako da trenutno spavam u najljepšoj sobi koju sam ikada mogao zamisliti, ali borim borbe s prošlogodišnjom ljetnom kolekcijom u koju većinom - ne stanem. Čini se da se fino “papalo“.

Sva sreća pa ove sezone nosimo široko.

Koliko god sam se trudio da unesem neku konkretnu boju u svoj životni prostor, na kraju je ipak pobijedio moj fetiš na bež.

Nisam mislio da ću ikada naći krevet presvučen samtom, ali kad Lesnina kaže “ne može”, namještaj.hr kaže “može”. I ne samo da kaže “može”, nego kaže i “60% popusta, besplatna poštarina i račun isprinatan na recikliranom papiru“.

Okej, na ovo zadnje i ja preokrećem očima.

Ali dosta o meni, ajmo sad malo o mom krevetu. XD

Dakle, bež, presvučen samtom, širine 160 i debeli tvrdi madrac s kokosovom ljuskom jer… zašto bi itko stavio kokosovu ljusku u madrac??? 

A zašto ne?!

Osim toga, od kad sam prvi put pogledao Budvu na pjeni od mora, očaran sam amforama i tad sam sebi rekao da ću to jednom morati imati. Moram priznati da si tu želju još uvijek nisam ostvario, ali u Jysku sam našao vazu koja bi ozbiljno mogla konkurirati ilegalno izronjenim amforama, tako da je i ona našla svoje mjesto u mojoj novoj-staroj sobi.

Iz nje trenutno viri pampas jer je bež iiii… jer su ruže crvene, a ljubičice plave.

A ako si gledao Budvu na pjeni od mora znat ćeš na šta mislim. Ako nisi - pogledaj.

Zara Home je imala neku super promociju svog malog asortimana namještaja, tako da sam si kupio čokoladno smeđu drvenu barsku stolicu koja služi kao stalak za moju amforu i pampas, a za pored kreveta bež noćni ormarić s efektom mikrocementa.

Ne znam zašto sam mislio da je mikrocement dobra ideja za površine na kojima stoje stvari (npr. mobitel), ali sad sam se uvjerio da hrapava površina možda baš i nije najbolja opcija za namještaj. Ali ako ništa - lijep je. 

Kamo sreće da za muškarce imam jednako visoke kriterije kao za namještaj. 

A nakon što sam proveo sate u traženju savršene satenske posteljine, slaganju savršeno neusklađenih jastuka i gledanju niskobudžetnih balkanskih serija, moja soba je napokon postala dostojna kataloga, a moja frendica Dora me odvela u đir po Istri.

Znam da se kaže da nema džabe ni u stare babe, ali ja sam uspio naći jedno prekul mjesto na kojem piješ, jedeš, uživaš - i to sve za dž.

Kad god sam u kombinaciji s Dorom, svojom frendicom koju znam još iz vrtića, uvijek nešto jedemo.

Možda zato ni ne stanem u prošlogodišnju ljetnu kolekciju - tko zna?

Ja spadam u onu kategoriju ljudi koji su jako zatvoreni prema novoj hrani, novim okusima i novim restoranima, pa kad je u pitanju Istra - meni to znači Labin i pizzeria Napoli.

A Dora je bila kao: “Ajme kako si dosadan, idemo pit u Auru.”

Na što sam ja ostao šokiran da idejom da sjedimo ispred dućana i cugamo: “Auru? Pa šta nije to dućan s cugom?”

Ona je samo preokrenula očima i rekla da se informiram.

A onda sam ušao u najromantičniju konobu ikad. U srcu Istre, gdje divlja jabuka i gorki pelin skrivaju tajne dugogodišnje tradicije izrade domaćih likera i rakija, gdje se rustikalno i luksuzno savršeno nadopunjuju, na mjestu čiji te miris mami još od parkinga - sjedili smo na prvom Orancello spritzu ikad.

I bio je bolji od bilo kojeg Aperola kojeg sam ikad probao.

A onda su nam donijeli platu s domaćim istarskim pršutom i sirom, maslinama i domaćim pekmezom od šljiva. 

Znači wow.

Malo kasnije pozvali su nas unutra na malu turu po proizvodnom pogonu gdje smo vidjeli gdje sve te rakije nastaju, kako se čuvaju i kakav je osjećaj kad otvoriš veeeeliku bačvu punu teranina, a njegov miris zapuhne sve prisutne.

“Molimo ne sjedajte za volan dok se u potpunosti ne otrijeznite.”

Stvarno prekrasan izlet. 

“Ja sam Ksenija, ako ste bili zadovoljni samnom pohvalite me u recenziji.” - i tad sam shvatio da - stvarno - nema džabe ni u stare babe.

Iako, nije ni to tako loš “deal”. Jedeš, piješ, gledaš kako se proizvode rakije, a plaćaš pozitivnom recenzijom. 

Ne brinite Ksenija, bili ste super! 

Ako ikad budeš u dilemi kuda za vikend - definitivno odi u Buzet u Auru i zahvali mi kasnije.

A nakon predjela, sjeli smo u autu i otišli na malo konkretniji ručak - pogađaš - u Labin.

Stefano, 34

Negdje na pola puta između Buzeta, Labina i sporog interneta - došla mi je poruka na Grindr.

“Hej, šta ima?”

A u tom trenutku su bile samo dvije stvari: glad i vrućina.

Ispričavam se svima koji će se osjetiti uvrijeđeni, ali ja jedva čekam jedanaesti mjesec. Amen, Aleluja.

Nekoliko pojedenih pizza, popijenih aperola i polizanih sladoleda kasnije, bio sam doma. Na Grindru sa Stefanom.

A Stefano je bio visok, crn, uspješan, samostalan, otvoren za nešto ozbiljnije i preuređivao je stan. Da… i imao je plave oči. To sam skoro zaboravio. 

Koliko su nestvarni crni muškarci s plavim očima?

Dosta dugo smo tipkali. Oboje varali odjeću s namještajem, vjerno listali Vogue svaki mjesec, studirali u Italiji, izlazili na ista mjesta, imali iste interese…

Zapravo, imao sam osjećaj kao da pričam sa sobom o onim stvarima koje ja volim i poznajem. Uzbudljivo.

A nekoliko poruka kasnije, Stefano me pozvao na dejt. Čuo je za neki novi restoran koji se otvorio u blizini knjižnice u kojoj ja radim i ponudio se da dođe iz Istre zbog mene.

Well… ovo je sad bilo malo nezgodno, jer u dnevnim varijantama ja u tom restoranu pijem kavu na pauzama, poznati su mi svi konobari koji tamo rade i definitvno nije mjesto na kojem bi se mogao dovoljno opustiti za prvi dejt - s muškarcem.

Ali u drugu ruku - tu je bio i Stefano koji se ponudio da dođe zbog mene, htio je isprobati taj restoran jer su mu ga prijatelji jako nahvalili, a nešto u meni ga nije htjelo razočarati.

Sad, kad sam ovo ovako natipkao, ispada da Stefano dolazi u Rijeku zbog restorana, a ne zbog mene - što (bar mislim) nije bio slučaj.

Na vagi između “neugodnost pred konobarima i kolegama s posla” i “zgodan i pažljiv lik koji dolazi iz Istre samo zbog mene” - ipak je presudilo ovo drugo.

Ne znam je li njemu u tom trenutku bilo jasno koliko izlazim iz sigurne zone i koliko blizu ga puštam, ali nekako sam se potajno nadao će ipak to znati cijeniti.

Par dana kasnije našli smo se na ručku.

Pričali smo o svemu. Na početku je bilo malo neugodno - mislim ipak je prvi dejt - pa smo se uhvatili hrane. Tko što voli, tko što ne voli. Tko gdje izlazi, kakvu muziku sluša…?

Stefano radi kao voditelj jednog malog hotela u Istri, ima jako dobar odnos s mamom i tatom - što je green flag - i traži nekog s kim može započeti neki konkretniji odnos.

Kad smo došli na temu uređenja stana, rekao je da Talijani uvijek kažu “Quando impari a cambiare da solo le lenzuola del letto matrimoniale, non hai più bisogno di nessuno nella vita.” 

Što bi u prijevodu značilo da jednom kada naučiš sam mijenjati posteljinu na bračnom krevetu - više ti nitko u životu ne treba.

Nisam bio siguran je li to baš neka “legit“ talijanska poslovica, ili samo nešto što su mame Istrijanke izmislile da bi naučile svoje sinove kućanskim poslovima - ali nije bilo ni bitno.

Ta rečenica je, iz nekog razloga, samo mirisala na čist i uredan stan, što je također - green flag.

Nekoliko sati kasnije, ručak se pretvorio u večeru i već je bilo 10 navečer. U nekom trenutku sam počeo zijevati, ali ne od dosade, nego od umora.

Stefano se počeo smijati i rekao je da mu još nitko nikad nije zijevao na dejtu, ali valjda samnom čovjek doživi sve ono čemu se nikad nije nadao. XD

Pogledao je na sat i rekao da bi sad mogli negdje na nešto slatko, ali ja sam rekao da je bolje da to ostavimo za idući dejt jer više ne mogu gledati.

To je praktički bio moj poziv na drugi dejt, jelda??

Tad je Stefano mahnuo konobaru, platio i otpratio me do auta. Tamo smo se još malo napričali, a chit-chat je bio malo neugodan jer smo oboje htjeli da se sad desi nešto više, ali smo se trudili biti cool i kao “nemati očekivanja“.

Ali tako ti je to s očekivanjima. Ja svoja nikad ne znam sakriti i mislim da mi je na čelu pisalo “poljubi me”.

A onda i je.

Romantika.

Tad mi se više definitvno nije spavalo, ali mi je nekako bilo glupo da sad kažem “ajmo ipak na nešto slatko”, pa sam se samo nasmijao i krenuo prema doma.

Zapravo, dobro da nisam jer bi se taj poziv mogao svakako protumačiti.

Idući dan sam čekao njegovu poruku. Ali nije stizala. Ni dan nakon, ni dva dana nakon.

Onda sam sjedio na kavi s prijateljima i započeli smo temu “koliko dugo (ili kratko) je okej da prođe od prvog dejta - do poziva na drugi?”

-“Jedini točan odgovor je idući dan. I to baš ako je bio jako jako zauzet odmah ujutro, pa to nije stigao uz prvu jutarnju kavu. Da se htio javit - već bi se javio.” - Tomo.

-“Joj daj ne seri, pa možda je čovjeku potrebno da mu se malo slegne to sve. Možda ima neke svoje obaveze. Ja sam sigurna da će se javiti.” - Lucia

-“A zašto se ti ne bi njemu javio? Mislim, u gej odnosima ne postoji ‘ja sam muško ili ja sam žensko’ pa da se jasno zna tko bi što trebao.” - Dora

Dorin savjet mi se nekako ipak učinio najkonstruktivniji. Mislim, realno - nema se zašto ne htjeti javiti. Pa bili smo skupa 6 sati na dejtu!

“Hej”

A onda su opet prošla tri dana. Tri dana bez odgovara, bez “seena”, bez Stefana. I počeo sam ozbiljno razmišljati o tome da je Tomo stvarno bio u pravu.

Ako ti se netko sviđa - nećeš nepotrebno tratiti vrijeme, jelda?

“Hej, hej, sorry, nije me bilo zadnjih dana, imao sam neke obaveze. Šta ima, kako si?”

Ili je možda Lucia ipak bila u pravu?

I tako smo krenuli opet tipkati. Ali kao da se ništa nije dogodilo. Kao da nikad nismo bili na dejtu, kao da se nikad nismo poljubili, kao da prvi put ikad tipkamo. Osjećaj je bio kao da je u prostoriji veliki rozi slon, a mi se pravimo da ga ne vidimo. Oboje.

A onda mi se više nije dalo i došao je trenutak za poniženje. 

“Oprosti, pitam za prijatelja. XD Šta ćemo ti i ja? Opet se vidjeti ili praviti da se ne poznamo ako se slučajno sretnemo negdje u Buzetu?”

“Pa ja bi svakako da se opet vidimo. Mislim, nisam bio siguran jel ti bilo lijepo samnom jer se nisi ništa više javljao, pa mi je bilo malo bed. Ali meni je s tobom bilo baš lijepo. Jesi možda u subotu za movie night kod mene? Možeš ostat i prespavati ako ti bude kasno za vozit doma?”

And just like that, osjećao sam se kao da mi je leđa pao neki teški teret. Eto, tako izgleda početak loše komunikacije.

“Hahaha, znači oboje smo previše mislili :P. U subotu neću moći jer idem van, ali možda bi mogli u nedjelju popodne ili predvečer? Kako ti se to čini?”

I tako smo dogovorili dejt za nedjelju popodne. 

Kod njega.

U subotu popodne sam odlučio oprati auto prije izlaska. Ne znam što se inače dešava subotom popodne, ali taj dan se u autopraoni skupila cijela Rijeka i svi su prali aute. Doslovno svi boxovi su bili puni, svi usisavači zauzeti, a ubrzo se formirala i kolona.

Možda neka promo cijena žetona za koju meni nitko nije javio.

Kad sam napokon uspio doći na red i oprat auto iz vana - morao sam čekati da se oslobodi usisavač. Ono čega sam ubrzo postao svjestan je to da boxeva za pranje ima sedam, a usisavača tri, pa o sretnom dobitniku parkirnog mjesta uz usisavač odlučuje - najbrži prst.

Ili u ovom slučaju najbrža noga za gasu.

I dok sam nabrijano čekao da okušam sreću u toj novoj disciplini, malo sam otvorio Grindr da si skratim vrijeme i taman mi se Stefano javio.

-“Hej, hej, ja sam se sad sjetio da mi sutra dolaze moji na ručak. Najavili su mi se već prije, ali ja sam mislio da je to idući vikend, tako da ćemo morati prebaciti dejt za neki drugi dan.“

-“Ej! Pa može, nije problem.“

-“Imam u utorak neki sastanak pa ću ti nakon toga znati reći kad sam slobodan da se vidimo. Ali evo ti moj Instagram pa se možemo tamo prebaciti.“

I dok sam uspio procesuirati što mi je rekao, lik u crnom BMWu mi je već trubio da se maknem jer se oslobodilo mjesto na usisavaču.

Par sati kasnije, na pamet mi je pala ona rečenica “imam u utorak neki sastanak pa ću ti nakon toga znati reći kad sam slobodan“ - wait, what?

Ne kužim. 

Razumio bi da je rekao “možemo se družiti drugi vikend“ ili “možemo jedan dan popodne osim utorka jer tad imam xy obavezu“, ali ovo mi zvuči kao “jako sam se trudio da nađem neku izliku i ovo je najbolje što sam uspio smisliti“.

Odlučio sam ne zamarati se s njim, jer uz njega se očito samo vežu neke komplikacije i jako puno neodgovrenih pitanja. Konstantno razmišljanje o tome hoće li se javiti, zašto nije i zbog čega bi se ja trebao javiti - prvi.

Nedjelju sam proveo doma, jer sam odbio poziv u Fužine s prijateljima jer “idem na dejt pa ne mogu“. U ponedjeljak mi je na Instagramu izašao njegov story - pije kavu. 

U utorak mi se (također) nije javio. Ni u srijedu, a ni u četvrtak.

I tad mi je postalo jasno da ni neće. Da se možda ja njem… *FACEPALM*FACEPALM* A ne, ne. Dosta je bilo poniženja. 

Da mu se nakon prvog dejta nisam javio - nikada se više ne bi ni čuli. Onda smo se ipak dogovorili za dejt, pa ga je on otkazao. I nakon toga se više nikad nije javio, ali je ipak ostavio svoj Instagram - zašto?

Za svaki slučaj?

Ako mi zatreba savjet pri odabiru boje zavjesa? Stvarno ne kužim.

A onda sam se sjetio našeg prvog (i jedinog dejta) i njegove izreke vezane za pravljenje bračnog kreveta. Što ako sam ja to već savladao? 

A onda sam naučio nešto važno. Teško i neophodno.

Kada te netko ghosta na tako lažan i prijetvoran način - to je samo ogledalo njegovog karaktera. Imaš 34 godine i nisi u stanju nekome reći “ne sviđaš mi se, nećemo se više vidjeti“? Možda je došlo vrijeme da odrasteš.

A ona izjava o mijenjanju posteljine na bračnom krevetu - iako prilično praktična, govori samo o njegovoj samoživosti. Životne vještine su važne, ali emocionalna zrelost i poštovanje prema drugima ipak su neprocjenjivi.

Na kraju dana, stan možda može biti bezlično beige, ali muški karakteri nikako ne bi smjeli biti. Ipak, uvijek težimo onima koji nam život ispunjavaju najživljim bojama, a ne sivim tonovima.

Nekoliko dana kasnije, saznao sam da mi je baka bolesna. 

Teško bolesna.

I onda sam osvjestio činjenicu da u životu ima daleko bitnijih ljudi koji zaslužuju moju pažnju, energiju i vrijeme, a da su neki samo trenutna smetala u prolazu koji ne zaslužuju čak niti moj “follow“ na Instagramu.

Nadam se da te ipak nisam zbedirao i da ćeš razumjeti ako neko vrijeme ne bude novih postova. 

XOXO