Starbucks Italija, pa na party do Barija. Bella Natalia, skupa vina - iz Napulja. Audrey Hepburn, Praznik u Rimu i uredski tračevi. Jel netko spomenuo roditeljski!?

 Kad se dogovaraš za godišnji, biti single je kao da ti na čelu piše “NEMAM ŽIVOT, NE TREBAM GODIŠNJI“.

-“Moj Saša je taj tjedan na godišnjem, pa bi onda trebala i ja!” - Lara, nabava.

-“Joj daj molim te, ti si ionako sam, pa ne razumiješ. Ti možeš na godišnji kad god…” - Morena, marketing.

-“Ja mislim da ja imam više prava na ovaj tjedan od tebe, jer su nam tad proljetni praznici u školi. Lako tebi, ti nemaš nikog pa se ne moraš ni s kim usklađivati.” - Mihaela iz HR odjela.

-“Ja i moj Darko idemo svake godine na godišnji zadnji tjedan u sedmom i prvi u osmom, pa ćemo tako i ove!” - Klarinea iz financija, koja je uz to i veganka. Probaj samo zamislit tu razinu agresije.

-“Meni je Hrvoje na kolektivnom za Ferragosto i ja ću ići tad!” - Ivana iz odnosa s javnošću za koju nisam ni znao da ima dečka.

U sedmom mjesecu Mirjanin sin ima rođendan, pa je ona tada na godišnjem. Adrijana i njen muž su dobili krstarenje Mediteranom za godišnjicu braka također u sedmom, a u šestom se Mirela dogovorila za Pariz sa svojim mužem još prošle godine - tko sam ja da se sad bunim?

And just like that, 

Meni je ostao deveti mjesec.

A zašto? Zato jer sam ja single. Zato jer nemam nikoga kome bi se trebao prilagoditi. Zato jer je najnormalnija stvar na svijetu biti u braku i imati djecu, a biti single je kao osuda na godišnji na jesen. 

Kada će moj razlog za godišnji po ljeti biti dovoljan? Kada će “želim ići na more i spavati do podne - SAM” biti podjednako važno kao “proljetni praznici u travnju”?

A onda sam pitao mogu li ići na godišnji u tjednu kad je prvi maj.

Ako već ne mogu po ljeti, mogu li u tjednu kad je praznik da potrošim samo četiri dana godišnjeg taj tjedan?

-“Pa šta baš moraš taj tjedan? (…) Znaš da se trudimo izbjegavati godišnje odmore u tjednima kad su praznici, to nam je malo preskupo… U ostalom tad su ti na roštiljima samo parovi, tamo ionako nećeš nikog upoznati hehehe…”

A onda sam se malo nasekirao, pa mi je izletjelo nešto što možda ipak nije trebalo na poslu:

“Idem s dečkom na putovanje.”

I tad je nastao muk.

Istog sam trenutka požalio što sam tako nešto rekao na glas. Izmislio sam trač sam o sebi, koji čak nije ni istinit! OMG. Ovo mi nije trebalo.

Long pause, no answer.

(…)

“Aha. Pa dobro, mislim… Zatražit ću ti onda odluku za taj tjedan.”

I tako sam si uplatio single putovanje u Rim i Napoli.

Michele, 30

“Nadoplata za jednokrevetnu sobu je 80 eura.”

Jel moguće da me i putnička agencija diskriminira na temelju ljubavnog statusa ili mi je to samo loša karma zbog izmišljenog dečka?

U Rimu sam već bio. Budući da sam ubacio kovanicu u Fontanu di Trevi, bilo je samo pitanje kada ću mu se vratiti.

Ima jedna moderna legenda, koja je nastavak vezan za bacanje kovanice u Fontanu. Ako ubaciš dvije, oženit ćeš se u Italiji, a ako ubaciš tri, razvest ćeš se - također u Italiji.

Mislim da su to izmislili suvremeni Talijani u doba najsporije birokracije ikad, jer oženjeni ljudi godinama žive s novim partnerima - zato što su razvodi u Italiji strašno dugotrajni.

I ne znam zašto sam priču o talijanskoj romansi otvorio digresijom o razvodima, ali valjda mi se učinila zanimljivom.

Svaki put kad negdje putujem kažem da više nikad neću ići s agencijom, ali na kraju nekako ipak odem - pa sam tako i ovaj put.

Nije mi trebalo dugo da se ukrcam u autobus, a da mi sa zadnjeg sjedala ne mahne Robi - moj susjed iz prošlog posta koji se baš sad sjetio da bi mogao odvesti ženu na romantično putovanje na jug Italije.

Što je najgore od svega, ženska je baš draga. Pohvalila mi je tenisice i pozvala me na kavu s njima na prvoj pumpi na kojoj smo stali. 

Hvala, ali ne hvala. 

Kad sam stigao u Rim - oprao me pljusak. Od glave do pete jer - pogodi što - nisam ponio kišobran! Zbog toga sam prvu večer proveo u hotelskoj sobi, ispod dekice, s Netflixom na iPadu i rimskom Grindr ekipom na mobitelu.

Grindr je gorio. Mislim da su svi gejevi Rima završili u mom inboksu, a onda mi je došla poruka i na hrvatskom - “I ti si ostao u sobi? ;)“

Nisam mogao vjerovat da čovjek ne odustaje i nakon kratkog zgražanja - vratio sam se dečkima koje nikad neću upoznati. 

Logično.

Iduća dva dana bila su poprilično zanimljiva. Prvi put u životu sjeo sam u gej bar, posjetio sam antički bordel i shvatio da je “doggy“ ipak malo stariji od onog što sam mislio. Prvi put u životu sam popio kavu iz Starbucksa i saznao da, osim “venti“, postoji i “trenta“, a da “grande“ - ne znači veliko. 

Mind fuck.

Naravno da sam posjetio i sve one komercijalne atrakcije na koje moraš otići ako misliš pred ekipom reći “bio sam u Rimu“, a onda sam došao pred Fontanu di Trevi.

Prošli put sam ubacio jednu kovanicu i legenda se ostvarila. Ovaj put sam poželio naći dečka Talijana, pa mi se ideja o bacanju dvije kovanice učinila odličnom.

A kad sam ih ubacio - uslijedio je još jedan mind fuck. 

Zbrajaju li se ove dvije s onom jednom od prošlog puta ili se uplate poništavaju svaki put kad dođeš? Znači li ovo da ću se oženiti u Italiji kako sam i mislio ili ću se ipak samo razvesti i razočarati u ljubav??

Kako će mi Rim računati ovu tarifu ubacivanja kovanica? Kao da sam ubacio dvije ili tri? Ovisi li ljubav o narodnim legendama ili sam samo previše praznovjeran?

Zastao sam i pogledao u Oceanusa - što sam napravio? Jel može ipak povrat??

A onda mi je grupa Amerikanaca dobacila da im se maknem iz kadra.

“Hey, man, you done??“ 

Iduća scena koju pamtim je bila lizanje sladoleda na obližnjoj terasi.

Sljedeći dan išao sam u Napoli.

Predgrađe koje asocira na drogu, sirotinju i kriminal, kruzeri koji zaklanjaju bilo kakvu vizuru na more, smeće koje ispada iz baja, najuže ulice koje možeš zamisliti u kojima se Vespe i Fiati 500 probijaju kroz rijeke ljudi, Gucci torbe po 20 eura iiii… najfinija pizza koju možeš zamisliti.

Nikad nisam pomislio da bi mi se tako nešto moglo svidjeti - sve dok nije. Kad sam se malo bolje osvrnuo oko sebe, skužio sam da je street food na svakom koraku. Ribe i školjke koje leže u vanjskim vitrinama na ledu, pizze s napuhnutim rubom na svakom drugom stolu i aperoli koji su (očito) zaštitni znak grada.

Za razliku od Rima, u Napoliju osjetiš energiju juga. Osjetiš da ovdje žive stvarni ljudi, a ne samo turisti, da je ovo Italija koju vidiš na filmovima i odjednom sve ono ružno nekako nestane iz vidokruga.

A kad sam napokon stao u red za “sfogliatellu“ s kremom od vanilije i kandiranom koricom naranče, stigla mi je poruka na Grindr. Onaj zvuk kojeg se doma pribojavam i zbog kojeg mi je mobitel uvijek na “mutavom“ - ali sad ne.

“Mogu te ja počastiti? :)“

Okrenuo sam se iza sebe, a malo dalje u redu je stajao Michele - talijanska verzija gospodina savršenog ili kako bi Goga Sekulić rekla: beli zubi, crna ćud, plave oči, taman ten - od onih sam što padaju na to.

Ja sam se nasmijao, pa se onda i on nasmijao, a nakon toga smo skupa čekali red za “sfogliatellu“.

Michele je inače iz Barija, a prije par godina se doselio u Napoli i sad radi kao barista.

Aha, znači konobar??

OMG, ne! Barista nikada neće biti konobar! Nećete u Čavoglave, niste niprije!

Jako se uvrijedio kad sam ga to pitao, jer da bi bio “barista“ - morao je završiti Illy Universita del Caffe u Trstu - eto i to imaju u Italiji!

Naravno da kavu nismo pili u Starbucksu da ne izazovemo gnjev Ernesta Illyja - talijanskog boga kave, nego u nekoj sporednoj uličici daleko od turista i gradske gužve, u kafiću u kojem espresso košta 1 euro, a kojeg “barista“ odobrava. 

I stvarno je bila jedna od boljih kava koju sam ikad popio, ali ne bi se bunio ni da sam isprobao “Vanilla Chai Latte“ iz Starbucksa u kojeg mi se frendica kune!

Bio je oduševljen kad sam mu rekao da sam iz Rijeke, jer - kolika je vjerojatnost da se ovo desi?? - njegov tata živi i radi u Rijeci i Michele ga često posjećuje.

To mi je bilo zapravo jako uzbudljivo jer mi je dalo onaj neki komadić nade da ovaj slučajni dejt nije prvi i zadnji put da se vidimo, ali nisam htio pokazati baš previše uzbuđenja, da si ne umisli. XD

Sve je moralo biti odmjereno i lowkey. 

“Samo što sam ove godine već bio u Rijeci, a za idući godišnji idem u Bari da budem sa svojom kćeri.“

-“Kćeri?“ - malo sam se zagrcnuo.

-“Pa da, iz doba dok još nisam znao da sam gej hehe.“

Ja ne kužim kako netko može ne znati da je gej. Kako to ne znaš? A možda je to samo eufemizam za “iz doba dok nisam htio prihvatiti da sam gej“.

“Nadam se da ti to ne smeta. Imam 30 godina, rastavljen sam i imam jednu kćer koja mi je sve.“

-“Ma ne ne, naravno da ne…“

Ili možda ipak da?

Well… Jesam li ja uopće ikad razmišljao o tome da bi potencijalno mogao postati dio života nekog djeteta? Jesam li uopće dovoljno emocionalno stabilan da se nosim s činjenicom da u toj “komplikaciji“ ja nikada neću biti na prvom mjestu? Koji su kompromisi i prilagodbe koje donosi veza s muškarcem koji sa sobom vuče neki prošli život, bivšu ženu i malo dijete?

Jesam li spreman zauvijek zaboraviti na kavu iz Starbucksa i okrenuti se čistom espressu bez imalo šećera, šlaga ili sirupa od vanilije?

Idućih nekoliko dana nastavili smo tipkati na Whatsappu. Smišljali smo neke ideje za produženi vikend kako bismo se mogli vidjeti, ali nijedan vikend nekako nije bio “dobar“. Prvi idući mu je radni, drugi mu kćer ima rođendan, treći je pak “njegov“ vikend, četvrti je…

A onda sam shvatio da nisam uspio dobiti šansu ni za drugo mjesto. Uvijek će biti netko ispred mene, a ja nisam spreman biti drugi. Ni njemu, ni nikom drugom. 

Na zadnju poruku mi nikad nije odgovorio.

And just like that,

Nismo se više čuli.

A onda sam se sjetio onih kovanica koja sam ubacio u Fontanu di Trevi. Možda sam se ipak trebao zadržati samo na dvije. Možda mi Rim poručuje da potražim ljubav negdje drugdje? 

Na kraju dana - Starbucksa ima i u Londonu i Beču. Možda je došlo vrijeme da napoletansku pizzu zamijenim Fish&Chips-om, a sfogliatellu Sacher tortom?

A možda me samo Oceanus zaštitio nepotrebne drame, telefonskog seksa i long distance komplikacije.

XOXO