Petak - dan za metak i kako prepoznati onoga tko gleda Barbie u Cinestaru?

 Ako srijedu popodne provodiš u skrolanju po Facebooku, vjerojatno se zgražaš nad ljudima koji čekaju u beskrajnoj koloni ispred Towera na postu u grupi Problemi u prometu - Rijeka i okolica.

I misliš si - “zar još uvijek ima toliko naivnih debila koji nadobudno idu provoditi popodne u Tower centru po najvećem pljusku. Zar još uvijek nisu naučili…?!“

Ne, nismo.

Oh da, I’m one of them. I totalno sam zaboravio u što se pretvara garaža Tower Centra kad vani pada kiša.

And for the record, ispričavam se svima koji su ikad bili na mom mjestu, a nazvao sam ih debilima. A ti, koji mi se s takvim guštom naslađuješ - bit ćeš i ti jednom na mom mjestu. Kad - tad.

A kad smo već kod popodnevnih muka, posljednjih tjedana bio sam u konstantnoj muci balansiranja posla, privatnog života, dejtanja, zdrave prehrane i odbrojavanja dana do dugoočekivanog ljetnog godišnjeg.

And guess what - vani je prolom oblaka!

Obzirom na to da živim na moru, uvijek mi je bilo nevjerojatno da ljudi plaćaju stotine i tisuće eura da bi proveli 15 dana u nekom socijalističkom apartmanu na obali, ležali na plaži i kupali se na nekom mjestu na kojem nijedan lokalac vjerojatno nikada ne bi umočio nožne prstiće da se rashladi (foot fetišisti na aparatima) jer ključ odmora leži u onim nepoznatim, skrivenim plažama koje se ne pojavljuju ni na jednom travel blogu i za kojeg ne postoji niti jedan cool hešteg na Instagramu.

I onda, kad me pitaju “gdje ćeš na godišnji“, ja uvijek kažem “pa gdje bi išao? Na more, ofc!“ Jer ja znam najbolje koje su te “moje go-to plaže“ na kojima nikada neće biti dosadnih turista i na kojima će uvijek biti mjesta samo za moj ručnik. Negdje na najviše 20 minuta od doma.

A onda je došao moj godišnji. I počela je pljuštati kiša.

Oh yeah. Story of my life. Ali nema veze, to me samo Svemir tjera da pronađem zadovoljstvo u nekim drugim sitnicama na godišnjem. Kao na primjer… Odlazak u Tower? Emm… Mislim da se netko malo zajebava samnom.

Roman, 33

Prije nekoliko tjedana, otkrio sam Apothecu. Taj novi fensi bar u gradu u kojem na pitanje “koje koktele imate“ dobiješ odgovor “ahhh, imamo preko 100 koktela u ponudi“, a na narudžbu “može jedna limunada“ dobiješ protupitanje “kakva?“.

Ček, šta?

Da, da, u Apotheci možda ne možeš naručiti basic white bitch mojito, ali zato možeš naručiti limunadu od jagode. Da, i ja još uvijek ovo procesuiram.

I tako, dok sam čekao prijateljicu da se ukaže gore na katu, na maloj galeriji s koje se pruža pogled na cijeli šank i donji kat bara, vrijeme sam kratio “svajpanjem“ lijevo i desno po Tinderu.

Neki produktivni ljudi to bi vrijeme iskoristili za dovršavanje nekog projekta za koji se bliži deadline, ali projekti su ionako previše lejm kad piješ limunadu od jagode.

A onda mi se na ekranu pojavio Roman. Crna kosa, visok 180, hot dad bod (i ja sam tek nedavno čuo za ovaj izraz, ali to je to - moj omiljeni bod) i naočale u stilu Supermana iz 2013.

Pa sam svajpao desno.

To inače znači “like“, just so you know.

I bum! Match.

Kasnije tog dana Superman se javio. Ovaj, mislim, Roman. A onda smo krenuli s onim osnovnim pitanjima na kojima završi većina razgovora s tipovima na Tinderu. Kako si, šta ima, od kud si, čime se baviš i tako to…

“Pa nedavno (prije godinu dana) sam se vratio iz inozemstva, sada upoznajem sebe, istražujem mogućnosti, živio sam mjesec dana u Češkoj u šatoru, završavam online tečaj programiranja i hranim mačke beskućnice oko zgrade.“

-“Dakle, nezaposlen si?

-“Da.“

Dragi ja, koliko red flagova si trebao vidjeti u ovom razgovoru od maloprije?? 

-“A čime se ti baviš?“

-“Paa, ja radim u knjižnici.“

-“Ma daj?? Pa ja ti znam Marinu, jel ona i dalje šefica u Filodrammatici??“

OMG, još mi samo fali da kaže Marini da me sreo na Tinderu, pa da cijela knjižnica krene brujati o mojim ljubavnim vratolomijama na internetu.

Nakon nekoliko poruka suptilnog moljenja da me ne spominje Marini, Roman je to prihvatio s puno razumijevanja jer, kako kaže, može se zamisliti na mom mjestu.

Pa, hvala Romane.

I tako smo proveli nekoliko dana u neprekidnom tipkanju.

“Barbie ili Oppenheimer?“

-“Zar nije očito? XD“

-“Pa je, ali ne želim da ispadne da sudim knjigu po koricama.“ - kaže on posprdno.

-Hmm, pa kako to misliš?“

-Pa izgledaš tako malo… kako da kažem… voliš robu, izlaziš u Apothecu, pušiš Glo… onako… malo površno.“

HAAA??

Izgledam površno jer pijem limudanu od jagode?? Are you fucking kidding me?

A onda sam se prvi put (iskreno, nisam siguran jel ovo prvi put ili ne) posvađao s nekim koga ne znam preko poruka.

I ne, to me i dalje nije zaustavilo u dejtanju s Romanom. Zašto? Paa, ne bi mi baš išlo u korist da kaže Marini da me sreo na Tinderu i da sam, uza sve to, površan.

Pa smo nastavili tipkati. I onda smo dogovorili dejt.

I to je bio tek početak krkljanca u kojem sam se našao.

Dejt prvi.

-“Mogu te ja pokupiti kod ZTC-a, pa se malo prođiramo i sjednemo negdje na kavu.“

-“Može.“

A onda je krenula superćelijska oluja. Meni i dalje nije bila jasna poruka koju mi Svemir šalje.

-“Gdje bi mogli na kavu?“

-“Hmm, pa možemo u Vivu na Kantridu?“

Say no more.

Što je najgore što se može desiti kad se voziš po nepoznatim ulicama Kantride s potpunim neznancem prilikom odlaska na prvi dejt?

Dobro, osim, da te siluje u vožnji i izvadi organe!

Gužva. Krkljanac. I odluka Svemira da se baš sad moraš mimoići s drugim autom na najužoj cesti koju možeš zamisliti, a druga traka je u stvari bočno parkirno mjesto.

A vani te dva ogromna tipa gledaju i premišljaju se hoće li ti pomoći da se uparkiraš na to bočno mjesto ili će te izvući van iz auta i ubit od batina jer tvoje vozačke sposobnsoti vrište “PEDER!“.

Na kraju su odustali od oba pothvata. Možda samo nisu mogli doći k sebi od čuđenja.

Dejt drugi

Idući put smo se našli u nešto intimnijoj atmosferi, u petak poslije posla. A ja sam još uvijek bio u stresu hoće li moja šefica saznati da upoznajem tipove online.

U dvoetažnom stanu malo van centra grada iz kojeg se prostire predivan pogled na Opatiju i kvarnerske otoke. Da, zvuči totalno bajkovito.

Taj pogled sam zamislio kad se nad nama nadvio još jedan u nizu superćelijskih oblaka iz kojeg je krenula tuča Biblijskih razmjera, a od kojeg se nije vidio prst pred nosom.

 

I kako sada pobjeći? Gdje se sakriti? Kamo nestati?

And just like that, Roman me odlučio malo utješiti i sakriti od nevremena. Na svom kožnom trosjedu u prostranom dnevnom boravku. 

“Nadam se da ovo stvarno nećeš spominjati Marini.“

Dejt treći

Ovog puta više stvarno nije bilo potrebe za uvodnim cugama i glumatanjem, pa smo se samo bacili na posao.

Ona rastrgana krava od čije kože je tapiciran Romanom kauč me samo osuđivački pogledala i zamukala “Here we go again, whore!“

I tek tako je započela moja seksualna avantura petkom poslije posla. Kod Romana, na kožnom kauču.

Koliko god da sam se očajnički trudio to sve prekinuti jer niti tražim povremenu zabavu, niti me privlači tip koji me prozvao površnim nakon razmjenjenih nekoliko poruka - bojao sam se da će se na poslu pročuti da se ševuckam petkom u prime-timeu sa šefičinim frendom.

OMG, bruka!

Nekoliko “petaka“ kasnije, kad smo Roman i ja razvili svoju petkovsku rutinu uz lagano maženje i ljubljenje nakon keksa, Roman me pitao da prespavam kod njega tu večer.

Priznaj da si ovu gore riječ pročitao krivo XD - you dirty minded bitch!

“Kako to misliš?“

-“Paa, nekako mi postaje sve teže preživljavati od subote do četvrtka u iščekivanju petka. XD“

A onda sam shvatio da stvari lagano izmiču kontroli.

“Paaa… Ne znam baš koliko je to moguće.“

-“Ma zašto?? Pa vidiš kako nam je lijepo skupa. Zašto ne bi to imali malo češće nego rijeđe?“ #smiješan

-“Prvo jedan dan, pa dva dana i što onda? 7 dana? Kao neka veza?“

-“Pa dobro, možda ne baš odmah veza, ali s vremenom - zašto ne?“

-“Oprosti, ali mislim da ipak ne. I još nešto… Želim vjerovati u to da Marini nećeš ništa govoriti o našem upoznavanju. Molim te.“

-“Ma ej, ne brini ništa. Još na početku sam ti obećao da neću.“

A onda sam navukao svoje Calvin Klein bokserice (zbog kojih me također prozvao površnim) i izašao. 

Ajme koje olakšanje!

Ili možda ipak ne?

Nekoliko dana kasnije, Marina me pozvala na stranu na kratko “pranje“ o urednosti svog radnog stola za vrijeme smjene.

OMG, onaj kreten joj je sigurno sve ispričao i sad mi se ona sveti jer su prijatelji. A možda mi je Marina ipak samo šefica koja bi me oprala bez obzira na moj odnos s Romanom?

A ja vjerovatno nikada neću shvatiti što se zapravo desilo. 

Mislim da je dalje sve stvar neke osobne percepcije. Na meni je hoću li gledati na nju kao na šeficu koja me kritizra zbog nečeg što nisam napravio dobro ili ću naš razgovor shvatiti kao osobni napad u namjeri da osveti svog frenda kojeg sam ja - napucao.

Iako ne postoji dobar način da nekome kažeš “nećemo se više viđati“, iskreni razgovor sigurno ne spada u top 3 loša. Ponekad je on jedino što je potrebno da bi sebi skratio muke i završio priču koja nikada nije trebala ni početi.

Kako god okreneš - iz ovog sam izvukao ipak samo pozitivno. Shvatio sam da se ne mogu siliti biti s nekim tko mi ne odgovara i da odnos koji započne loše - ne može imati neku sjajnu budućnost.

A tračeva će uvijek biti. Bez obzira na to s kim spavaš, gdje dejtaš i koga (ne)voliš. Ljudi će uvijek imati nešto za prokomentirati, a mi ne možemo prilagoditi svoj život njima.

“Da Marina, u pravu si. Neće se ponoviti.“

And just like that, I got back to work.

XOXO