Velebitska degenija, učkarski zvončić i ostale endemske vrste u Hrvatskoj. Što znači kad je tip “hotter than Hell”?

 Sretan Đurđevdan svima koji slave. Ako ste se slučajno zapitali slavim li doista Đuđevdan - odgovor je ne. Ali jučer sam bio fizički primoran obilježiti ga zbog svojih susjeda koji su imali #PartyAllDayPartyAllNight.

Tako da vi ne biste morali - izvukao sam par najboljih stihova koji su mi obilježili subotu:

1. Nosim dva telefona / jedan kad je ona, drugi kad je nova *(i sad sam upravo pogledao lyrics na internetu i shvatio da zapravo ide “jedan kad je roba, drugi kad je lova)
2. Svako veče, svako veče / crno meče / da po tebe dolazi / odmah stižem, samo javi / kada spremna si *(mislim da se “crno meče“ odnosi na crni Mercedes, ali još uvijek nisam 100% siguran)
3. Malo viski, malo koka kola / dobre žene oko moga stola *(u gej varijanti bi se vjerovatno pjevalo o rozom džinu i šarenim pomponima)
4. Zek zek dadule, daj skini nanule / Pa zaigraj sitnije, ništa nije bitnije *(Oprostite, može Google translate?)

Hešteg nacionalne manjine.

I ako si sad upravo pomislio da sam odvratni ksenofob pun predrasuda, radikalni nacionalist i ostali lijepi epiteti - pozivam da te na jedan rozi džin kod sebe doma za idući Bajram/Đurđevdan/vjenčanje ili rođenje sina. 

A onda, dan kasnije, predlažem da proslavimo tvoj ili moj rođendan. Ili Prvi maj. I navijemo neku svoju muziku barem u pola toliko glasnu i uključimo štopericu. A zašto štopericu? Paaa… Da gledamo za koliko vremena će nam pokucati vrijedne snage Hrvatske policije na vrata zbog remećenja javnog reda i mira. Pretpostavljam da se nećeš odazvati mom pozivu jer imaš otprilike jednako socijalne anksioznosti kao i ja da bi privlačio pažnju na neki takav način. I to je skroz okej, I don’t judge, ali nemoj ni ti!

Fun, fun.

A kad smo već kod remećenja javnog reda i mira, dotaknimo se malo remećenja onog unutarnjeg mira. 

Već neko vrijeme razmišljam o tome da s tobom prokomentiram jedan problem s kojim se često suočavam i na kojem sam dovoljno radio da ga znam prepoznati kada se javi, ali još uvijek nisam skontao (ups, shvatio - sorry, ostalo mi od jučer) kako ga rješiti.

Sean, 25

Sean zvuči jako seksi, jelda? Da, i meni!

Nakon nekoliko godina online dejtanja (ovo zvuči kao da imam 100 godina), shvatio sam da - ako želim da me netko blokira ili jednostavno izignorira - samo mu trebam poslati poruku.

Da, tako generalno reagiraju tipovi kad im se ja prvi javim. E sad, možda je problem u načinu na koji ja pošaljem poruku ili u tome što ja pucam malo previsoko u zonu “hard to get“ frajera, a možda šaljem neke cringe impulse na digitalnoj razini preko poruka. Ne znam.

Kako god bilo, shvatio sam da je najbolji način jednostavno - ne javljati se nikome, a odgovoriti na poruku svakome. Dobro, možda baš ne svakome, ali barem onima koji ne otvore razgovor dickpicom. 

Dakle, kad mi se neki tip full svidi, najbolja opcija za mene je - ništa. Wait, what? Da, ništa. Sjediti i čekati da se javi, jer ako se ja njemu javim - seen. Ili block. 

A ako sjedim i ne radim ništa, uvijek postoji šansa da se on meni javi i da razgovor krene u nekom normanlom smjeru.

Generalno imam problem s komunikacijom kad je u pitanju neki full zgodni frajer. Uvijek imam osjećaj da je “out of my league“ i da nisam dovoljno zgodan, pametan, cool i zanimljiv za njega. Iako znam da je to jako glupo razmišljanje i da proizlazi iz mog manjka samopouzdanja, u tom trenutku si jednostavno ne mogu pomoći. I onda ne znam što da kažem, pa kažem nešto jako glupo. Ili ne kažem ništa, pa onda razgovor samo stane.

Ali bilo je i situacija kada su ti “hot AF boys“ ustvari narcisi koji drkaju pred ogladom sami na sebe, svoje interese smatraju jedinim relevantnim i posprdno se iščuđavaju svima koji nisu čuli za njihovu omiljenu seriju ili marku najnovijih tenisica. Dobro, ovo zadnje možda malo podsjeća na mene, ali iskoristit ćemo “disclaimer“ iz moje omiljene RTL-ove serije ikad snimljene - Krv nije voda: “Svi likovi prikazani su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim osobama ili događajima je slučajna.“

I tako sam upoznao Seana.

Negdje u nepreglednim bespućima Grindr rešetke frajera, svoj “jaw line“ namještao je pred kamerom on - glavom i suptilno napučenim usnama. Hot AF. A što smo ono rekli da radimo kad nam se sviđa neki frajer na Grindru? Tako je, ništa! Sjedimo i čekamo da nas opazi i eventualno jendom dnevnom bacimo oko na isklesane bicepse koji se lagano naziru preko majice dok drži mobitel u ruci pred ogledalom. 

Jedan dan me Sean tapnuo. I dobio je tap istom mjerom natrag.

Nedugo zatim se javio. I onda smo krenuli s upoznavanjem. I stvarno se činio kao baš cool lik širokih vidika, s puno interesa, obrazovan, uspješan u poslu s kojim se bavi, zgodan… Baš onako full package. 

Osim što se nikome prvi ne javljam, također ni ne zovem na neki dejt prvi. Zašto? Pa iz istog razloga zašto se ni ne javljam prvi. Ali, ovaj put sam nekako zaboravio na to pravilo i pitao Seana, nakon sat vremena neprekidnog dopisivanja, ako bi bio za neku kavu ovih dana. Ništa prenapadno, ništa previše konkretno, a opet dovoljno jasno da se shvati poruka.

-“Vrlo rado, ali ja ti nemam vremena za to. Posao, gym i drugo ništa ne stignem.“

Okej, a tipkanje na Grindru se računa kao radno vrijeme ili? Mislim, to bi se možda moglo reći za mene, ali čak ni ja još ne zarađujem od ovog, pa ni to nije RADNO vrijeme. Eventualno volontersko vrijeme. Ili istraživačko vrijeme. Ali nikako radno.

I nekako je samo ostalo na tome. Ja sam rekao da ako nekad slučajno poželi, da se može javiti pa se lako dogovorimo. Sad, kad malo bolje razmislim o tome, možda bi bilo bolje da sam tu poruku preskočio i ne dozovolio mu da se stavi u poziciju da može birat kad će, kako će i hoće li uopće. A osim toga, s tom porukom sam i sebe stavio u poziciju “dobro, ja ću biti doma, čekati da se ti odlučiš želiš li se spustiti na Zemlju na tih sat-dva da bi mene upoznao ili ne“. 

Samo što sam tada stvarno vjerovao da dečko ima puno posla i da stvarno ne stiže. Plavo odijelo i ružičaste naočale. Spavaš li mirno, Grabar Kolindo?

Nekoliko tjedana kasnije, Sean je promijenio profilnu. “Jaw line“ mu je odjednom postao još kockastiji, usne punije, bicepsi vidljiviji, a ja sam, nakon cjelodnevnog obilježavanja Đurđevdana - otišao van. Susjedi su me cijeli dan nabrijavali na cuganje i “densanje“ da sam jednostavno morao obući traperice na šljokice, popit par rozih džinova i odmorit uši od “Danas ženim svoga sina, 15 mu je godina / al’ ciganska krv je vrela / djeca su se zavoljela.

Ne pamtim kad sam zadnji put vidio toliko gejeva vani u Rijeci na jednom mjestu, ali obzirom na to  da sam bio s frendicama i njihovim dečkima, još nekim slobodnim frendicama i nekim slobodnim dečkima - sam sebi sam složio cock-block. Ali, to sve nije ni bitno jer kad sam došao doma, tapnuo me - Sean.

Ne sjećam se koliko je bilo sati kad sam došao doma, ali znam da mi je zavibrirao mobitel dok sam hodao prema ulaznim vratima i da sam zastao u pola otključavanja kad sam vidio da je to on. 

Naravno da sam ga tapnuo natrag, ne pravi se da ti ne bi.

And just like that,

Sean slided in my DM. Again. 

Ne znam od kud bi počeo, ali moram spomenuti da nisam nikad sudjelovao u apsurdnijem razgovoru.

-“Hej, hej šta radiš?“ 

-“Evo došao doma iz vana, ti?“

-“Gledam film.“

-“A super, sta gledaš?“

-“U biti seriju haha.“

…

-“Pa dobro koju seriju gledaš?“

I onda smo krenuli pričat o serijama koje smo zadnje gledali i bile su nam dobre. Zapravo, kad malo bolje razmislim, počeli smo pričati o serijama koje je ON zadnje gledao i koje su NJEMU bile dobre. Zato što sam, tokom cijelog tog razgovora, samo ja postavljao pitanja i dobivao odgvore “da“, “ne“, “kako kad“, “nisi čuo za tu seriju???“, “pa ok“.

And all of a sudden,

-“A ti čekaš da ti se netko javi da se raspričaš ili?“ - pita on mene posprdno.

Jel ovo realno?

-“Jesi iz rijeke?“ - Sean postavlja još jedno pitanje, ni približno uvredljivo kao ono od maloprije.

-“Da, a ti?“

-“Živim tu.“

-“Aha, znači nisi iz Rijeke?“

-“Ne.“

-“Pa dobro, od kud si?“

…

-Sviđa ti se Rijeka?“

-“OMG ne, grad slučaj, ocjena minus beskonačno.“

Ja mogu shvatiti da ti se ne sviđam, da sam ti dosadan, da ti se ne razgovara samnom. I nemam problem s tim, stvarno. Samo mi nije jasno - za koji kurac si se uopće javio? Zašto i dalje sudjeluješ samnom u ovom apsurdnom razgovoru koji ne vodi apsolutno ničemu? Razgovoru bez smisla, poante i grama zdravog razuma.

U gradu licemjernom kao što je Rijeka, je li još uvijek moguće naići na nekog normalnog tipa, koji je istovremeno i zgodan? 

Je li, ustvari, licemjeran ovaj grad, svjetleće žirafe na Terminalu, ili društvo u kojemu živimo? Društvo u kojem kockasta brada i pogled kroz namrštene obrve nosi više bodova od pristojnog i prizemljenog ponašanja, a veliki debeli bicepsi ujedno znače i debeli džon obraz.

Kako je moguće da mi susjedi, nacionalne manjine, vrše cjelodnevni teror obilježavanjem svog praznika na koji imaju apsolutno pravo, dok ja svoj rođendan moram slaviti uz muziku koju pušta zvučnik na mobitelu - da slučajno ne bi ispalo da ometam javni red i mir?

Kada je postalo normalno uzdizati se na temelju fizičkog izgleda? I tko je uopće to učinio normalnim?

U kojem trenutku nacionalne manjine prestaju biti “nacionalne manjine“, a postaju čovječje ribice?

Nije sve u ljepoti. Ima nešto i u hidratantnim kremama!

ŠČ i tebi. Navijamo skupa na Eurosongu.

XOXO