Sočna njemačka kobasica i veliki, debeli SuperLajk. How about “timeout“, coach??

It’s been a long time since I came around

Been a long time but I’m back in town

And this time I’m not leavin’ without… goodbye?

Prije četiri godine (četiri i pol zapravo), na zadnjem svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, prvi sam put osjetio što je ustvari navijačko ludilo. U Rijeci. Polufinale protiv Engleske, a ja u kinu. Nemam pojma što zapravo znači da je Hrvatska u polufinalu. Ustvari, nemam pojma ni da se to prvenstvo održava(ako ćemo biti iskreni).

Završava film. Sjedam u autobus (jedinicu, jer tad još nisam vozio) i krećem prema gradu. A u gradu kolaps. Jel se to sad čeka Nova godina?? Baklje, dim, milijardu ljudi, crveno-bijeli kvadratići gdje god da se okrenem. Meni ništa jasno. I naravno da u takvim situacijama prvo otvoriš FaceBook da vidiš u čemu je stvar jer, tko će znati ako ne on? 

Hrvatska je prošla u finale svjetskog prvenstva u Rusiji! Kraća verzija bi bila “Sretna Nova godina!“ Doslovno. I tada me prvi put oprao taj navijački zanos. Odjednom mi je postalo stalo do toga da pobijedimo. Odjednom sam pokazao interes za to kada se igra finalna utakmica i želju da Hrvatska pobijedi.

To mi je bio prvi put u životu da kažem “Iduću utakmicu gledam i navijam!“ I tako je i bilo. Ali bio sam potpuno neopterećen jer sam smatrao da smo, kako god da se ta utakmica završi, mi pobjednici! Jedna tako mala država dogurala je do finala u nekom natjecanju na svjetskoj razini. I to zaista nije mala stvar bez obzira na to voliš li nogomet ili ne. A vjeruj mi - ja sam sve, samo ne nogometni fan. XD

I nakon te utakmice, prošlo mi je kroz glavu “Ajme baš mi je drago da sam ovo sada gledao, jer tko zna za koliko milijuna godina ćemo opet biti u finalu svjetskog prvenstva!“

I znaš šta se onda desilo? 2022. godine smo osvojili broncu. 

Okej, nije finale, ali vraćamo se doma s medaljom. Medaljom zlatnog sjaja.

Ali tako je to sa stvarima za koje pomisliš da ne bi nikad ili nikad više. Ili obrnuto - da ćeš sigurno to opet nekad u nekom trenutku. Najčešće nam se Univerzum ispara u facu i kaže: “E sad ćeš vidjeti…“

A tako to nekako izgleda i kad kreneš s “neću više nikada…“ kada je riječ o dejtanju. Ili o bilo kojoj drugoj (ne)bitnoj sferi života.

Hans, Jetzt geht das schon wieder los

Evo nas opet. 

Mislim da priču o Hansu nikada nisam zaokružio i da sam ti ostao dužan ispričati što se desilo nakon što sam upoznao Niku.

Nikad mi nije bilo ni na kraj pameti ideja da ću biti u situaciji da imam oko sebe više tipova kojima se sviđam. I između kojih sad ja kao biram. Jel ti moram reći što Univerzum misli o tome?

Točno to se desilo. I ja sam se nastavio viđati s Nikom, a odnos koji sam imao s Hansom se samo počeo hladiti. I onda smo se prestali viđati, a onda i tipkati. Sve do trenutka kad mi se on nije javio da vidi kako sam, što ima, kad ćemo se vidjeti? A ja sam tada donio odluku da ću mu reći da sam upoznao nekog drugog i da bi možda bilo najbolje da se prestanemo viđati.

Bilo je teško. Jer znam koliko ružno bi se ja osjećao na njegovom mjestu. I sam sebi sam se čudio da sam svjesno nekome rekao “ej, našao sam si nekoga tko mi je bolji od tebe i sad mi ti više ne trebaš“. U isto vrijeme se osjećam skroz moćno jer sam u poziciji da biram, a ne da budem odabran, ali također prestrašeno jer sam prvi put u takvoj situaciji. Što ako sam odabrao krivo? Što ako na kraju ostanem povrijeđen (kao što i jesam)? A što ako..?

Ali može li odluka o tome ‘koga biraš’ biti pogrešna ako si odabrao ono što stvarno želiš? Pustimo sada neko dublje promišljanje i analize. Ja sam odabrao ono što sam zaista u tom trenutku želio. Odabrao sam dečka od čijeg pogleda sam osjećao leptiriće u trbuhu, od čijih poljubaca sam se ježio. I u kojeg sam se zaljubio. I jebiga. Morao sam Hansu reći da ispada iz igre. (Šala mala ;)

I tada sam stvarno pomislio da ga više nikada neću vidjeti.

Nakon toga sam bio zaljubljen. A onda sam plakao tjedan dana. Možda ipak ne bih trebao biti osoba koja bira? Možda bi bilo pametnije da se prepustim tome da budem dečko koji će čekati da ga netko odabere? I don’t think so.

Ne znam koliko je točno vremena prošlo, ali Hans mi se opet javio prošli tjedan. I pozvao me da dođem probati njegove domaće medenjake. Po njemačkom receptu.

A ja se tako dugo nisam ljubio. 

Možda sam malo površan, ali ideja da jedem njemačke medenjake s Hansom je bila ipak privlačnija od toga da provedem subotu popodne doma. Pa sam pristao.

E, a imam još jednu novost. Prešao sam na one grijane cigarete koje prvo umetneš u jedan uređaj (Glo) i onda cigareta ne gori nego se grije, pa nema pepela, nema onog pasivnog dima, manje smrdiš, a i izgleda nekako više fancy XD. Još jedna stvar na popisu za čiju bateriju moram brinuti je li puna. A zašto je to sad bitno? Ček, bit će ključno za par rečenica.

I tako, dođem ja kod Hansa. Probam medenjake, dobijem kavicu i malo mu se otvorim o situaciji u kojoj sam bio. Znaš ono, ljubljenje, plakanje i ostalo… Hans ima razumijevanja, žao mu je, ali ne osjeća se kao “back up plan“ - čega me najviše i bilo strah jer stvarno ne želim da se tako osjeća.

Nekoliko priča kasnije, tri medenjaka poslije, vadim ja Glo i idem prema prozoru da zapalim. Iako bi bilo možda spretnije reći “da zagrijem“ obzirom na to da u ovom mom načinu pušenja ništa ne gori, ali ostavimo političku korektnost za neki drugi dan. 

A kad srce kaže “može cigara“, Glo kaže “ne može“. #PraznaBaterija.

“How about sucking a big German sausage?“

And just like that…

…Hans me puknuo.

I nije mi bilo žao. Ali nije mi bilo ni nešto posebno drago. Ne znam, mixed feelings.

Ali i ovaj se put Univerzum smijao zadnji. A tko se zadnji smije…

Nakon toga smo nastavili tipkati. Ali kod mene se nije javio onaj poriv da mu se prvi javim, želja da ga opet vidim. Leptirići. Je li uopće moguće jednim seksom zagrijati ohlađenu juhu? Možeš li se uopće zadovoljiti podgrijanom juhom?

Ne želim biti bahat i nezahvalan, ali ne želim se zadovoljavati nečim što nije to to. Nekim tko nema ono nešto. Odnosom u kojem nema leptirića. 

A ne bi ni ti trebao.

I onda je on otišao tamo (pokazujem prstom na lijevo), a ja tamo (pokazujem prstom na desno.) Hmm.. Ili obrnuto? Uvijek me jebe lijevo i desno. Ali nije ni bitno. Bitno je da je svatko otišao na svoju stranu i da se više nismo vidjeli.

I onda sam otvorio Tinder.

A kad tamo sve neke poznate face. 

Između ostalih i Hans. Ali i Bambi boy. I pijetlić. 

Ahh, uspomene…

I onda sam od pijetlića dobio SuperLike. Još uvijek ne kužim koja je razlika između običnog i Super lajka, ali za sad sam dobio samo jedan veliki, debeli, zlatni SuperLike. Od pijetlića.

Uopće ne kužim tog tipa. 

I shvatio sam da trebam odmor. Odmor od Grindra, odmor od Tinder, odmor od muškaraca i odmor od emocionalnog rollercoastera zvanog “dejtanje“.

Nisam odustao. Još uvijek vjerujem da je on tamo negdje, ali sada je vrijeme da se posvetim sebi. Vezi koju imam sa samim sobom, a koju sam nekako, zadnjih mjeseci, malo zapostavio.

Idem raditi na tome da postanem još bolja, još uspješnija i poželjnija verzija sebe - samom sebi. Pa onda možda i “njemu“. A na kraju dana - čemu trčati za “onim pravim“? Taj sigurno neće nigdje bježati!

A znaš jako dobro koliko maštam o slučajnom upoznavanju na parkingu ispred šoping centra i da na takav poziv na dejt sigurno neću reći “ne“.

Ali treba mi barem mjesec dana bez aplikacija. Mjesec dana bez provjeravanja je li me itko “tapnuo“, je li mi se itko javio, je li mi tko poslao fotku svog ponosa. Penisa? Whatever.

Mjesec dana da naučim prepoznavati što je zlato, a što samo pozlata.

I onda kad se odlučim vratiti, sigurno ću ti se javiti. :)

A do tada - želim ti sretan Božić i puno ljubavi u Novoj Godini (ako se do tada ne čujemo :*)!

Kisses and hugs, XO