Bahati vozači BMW-a i “može li bolje“ pitanje

 Kad si zadnji put bio u kinu? Ja sam imao jednu fazu kad sam bio totalno nabrijan za kino i išao sam skoro svaki tjedan. A nekad i više puta tjedno. Jednom sam čuo neku izjavu u smislu kao - ako možeš otići sam u restoran na večeru, a da ti nije neugodno (jer si sam) - to znači da si dovoljno siguran u sebe.

Ja nisam nikad bio sam na večeri u restoranu sam, ali znao sam otići nekad sam u kino. Može li se to izjednačiti sa samostalnim odlaskom na večeru?

Kino i restorani su mjesta koja uglavnom posjećujemo s nekim tko nam je drag. S kim volimo provoditi vrijeme. Dobro, osim možda restorani kad idemo na neke poslovne ručkove, ali sad ionako pričamo o večerama. XD

Koji ti je bio najdosadniji film koji si ikada pogledao u kinu? Ili možda bolje - koji ti je bio najdosadniji izlazak u kino ikad? Pitam oba pitanja jer realno, to nije baš isto.

Ako si u nekom dobrom društvu, onda i taj dosadni film nekako padne u drugi plan i kasnije se možete smijati tome i donijeti zaključak da idući put TI (ne) biraš film - ovisno o tome tko je ovaj put birao. :P

A ako govorimo o najdosadnijem izlasku u kino, onda tu čak i film može biti super, baš po tvom guštu, ali ako je društvo bilo banana - piši kući, znaš kako ide dalje…

Meni je u početku bilo malo bed ići u kino sam, ali kad sam skužio kako je dobro kad ti sam odabereš što TI želiš gledati, jedeš sam svoje Pringles-e i ne moraš ih s nikim dijeliti, a ako želiš možeš si uzet i nešto slatko i nitko te neće osuđivati zbog količine smeća koje si unio u sebe. A poslije (ili prije) možeš, a ni ne moraš otići na kavu točno tamo gdje TI želiš. I nikome se ne prilagođavaš. Znači - top.

I nakon te moje faze “upoznao sam sve djelatnike CineStara u Toweru“ - upisao sam faks. Negdje malo dalje - gdje nema CineStara i gdje se nijedan američki film ne pušta na engleskom -.-. A nakon toga Korona. I onda rat u Ukrajini. I onda je pokupio dizel i ostali tužni razlozi zašto me više nema u kinu.

I nije me bilo dugo dugo dugo. Zapravo, čak se ni ne sjećam koji film sam zadnji pogledao. Onda znaš koliko dugo je to “dugo dugo dugo“.

Neki dan sam slučajno naletio na najavu nekog našeg niskobudžetnog “filma“ i tad mi je prošlo kroz glavu “Hello, pa kino još uvijek postoji!“ Ali obzirom na to da se još uvijek družim s tobom i pišem o svom single životu, i dalje nemam dečka (princa XD) koji će me odvest u kino.

A nisam baš toliko željan kina da idem sam gledati neki hrvatski jeftini pokušaj kinematografije u kojem glumi Jan Kerekeš. Jan who? Da, baš taj.

Da se razumijemo, ja sam daleko od filmofila koji prati samo blockbustere nagrađene svim mogućim nagradama, ali hrvatski filmovi su mi ipak malo “lejm“.

Ma gledat ću ja treš, ali nek su bar glumci neki čije ime znam. 

I ne volim filmove s puno nasilja, super herojima, nabrijanim ćelavim tipovima koji lete u autu ili tajnim agentom (za koje je čuo cijeli svijet) koji stoje na krilima aviona u letu. 

…

A tako, ponekad, sami privučemo ono o čemu puno razmišljamo. Lovu točno onda kad nam treba, tipa kad je vrijeme da prestanemo biti sami, nova prijateljstva kada otvorimo srce za njih, ili odlazak u kino u kojem nismo bili sto godina.

And just like that…

Otišao sam u kino. Ali ne sam. 

Niko, 24

Sjetimo se malo kako je završilo sa prošlotjednim sretnim dobitnikom. Mekić, slatkač, ghostić i na kraju - ignorčić.

Ne zaslužuje veći podsjetnik od toga.

Svaki put kad me neki tip s Grindra razočara, meni prođe kroz glavu “Bože, pa nemoguće da ću uspjeti naići na nekoga boljeg od njega.“ 

Što je, samo po sebi, poprilično “disturbing“ kad razmislimo o tome da su me do sad uvijek privlačili toksični tipovi koji bi me na kraju samo razočarali, pa bi možda bilo pametno promijeniti filtere. Ali ne možeš sam sebe natjerati da te privuče netko tko ti nije baš zanimljiv.

A i šta uopće znači to “bolji od njega“? Jel to znači “sa što više kvačica s moje check liste“ ili “tip s kojim ću se ja osjećati bolje“?

-“Ej, ej, kako si? Kako ide sve?“

Ha? 

Se znamo? Mislim si “koji je sad ovo padobranac zalutao?“

Naravno da nisam bio baš takva bičarka (zar djelujem tako?), pa sam odgovorio da je sve super (jel bi itko ikad krenuo tako nekom nepoznatom, s dejting aplicije, krenut pričat o svojim životnim sranjima?) i kao … “Šta ima kod tebe?“

I tako mic po mic, postaje mi jasno da sam ja s ovim dečkom već tipkao i da se on baš sjeća našeg razgovora i sad se mi smijemo, pričamo, upoznajemo… ali ja se njega jednostavno ne mogu sjetiti. I ne, nemam stare poruke. Jel bi bilo nepristojno sad reći “ej, ja se tebe ne sjećam?“ XD

Možda malo. Ali šta da radim? Pa moram znat s kim tipkam. I pošalje on meni fotku. 

Aaaaa… pa sjećam se, kako ne!

Jedan ful slatki dečko s kojim sam tipkao ovo ljeto. Nikad se nismo vidjeli, nikad se čak nismo ni dogovarali za neki dejt, ali smo znali malo tipkati o nekim stvarima o kojima uglavnom ne tipkaš na Grindru. O kazalištu, operi, kupnji/prodaji auta, preuređenju stana i tako… 

Baš ono stvari za koje sam ja ekspert. (Plačem XD)

Ajde, i Grindr nekad iznenadi. Ugodno.

Uglavnom, dečko je totalna slatkica, jako jako drag, pristojan, nema onu neku macho crtu koja mene inače privuče, ali kao da kroz poruke osjetim te neke pozitivne vibracije. Ne znam, teško mi je to objasniti. A i te teme… Tipkam o klasičnoj glazbi o kojoj ne znam apsolutno ništa. Na GRINDR-u!

Smijeh.

I pozove ti on mene na dejt. Može!

Idem se malo smijat uživo. Gdje ćemo? Šta ćemo? Predlaže on Opatiju. A sjećaš se da mi je Opatija ostavila malo gorak okus u ustima s Bambi boyem, pa kao ajde, idemo joj dat još jednu šansu. Plus, gotova je sezona, tako da se ni parking ne plaća 0-24 :P.

“Glupo je da idemo u Opatiju s dva auta, da ne zagađujemo planetu duplo!“ - ajde reci da nije kjut.

“Imaš pravo, ajde dođi do grada pa te ja pokupim.“

Meni je nekako ipak bed ući u auto nekoga koga ne znam, a i onaj mali overthinker se probudi u takvim situacijama i upozori me da bismo ipak mogli ne kliknuti i što onda u situaciji da me ostavi negdje na sred Opatije pa da moram sam smišljati kako ću doma. Ili negdje na zaobilazinici. Ili što ako taj dečko divljački vozi, pa me bude strah hoću li stići doma živ. Hmm… Bolje da ja njega pokupim. :P

Iako, postoji i ona opcija da se pojavi s pištoljem ili nožem, pa me ubije u mom autu. Ili me izmlati i ostavi negdje u šumi kraj puta i ukrade mi auto. 

Ali činio mi se nekako previše drag i simpatičan da bi bio manijak, iako - nemoj reći prerano.

I tako smo probili led u autu. 

“Ja sam Niko, drago mi je! Oćemo šetnju, pa neku cugu u Opatiji?“ - Naravno!

 

Od Erste banke u Opatiji, pa sve do policijske stanice. Lagani hod, lagane teme, lagano smijanje - bilo je lijepo. Bez neugodne tišine. Bez neugodnih pogleda. Opušteno. 

Svidjelo mi se to. A kad je došao red na cugu - otprilike kao i s parkingom u Opatiji u 11. mjesecu. “Sin bebidas, señor!“ - Opatija je doslovno mrtva u 11. mjesecu. Ne naplaćuju parking kojeg ima gdje god želiš, a ne naplaćuju ni cugu - jer nijedan (koliko-toliko normalan) kafić ne radi iza 10. 

Ja kužim da je gotova sezona, ali COME ON! Pa od kad se Hemingway zatvara u 22?

Par zanimljivih razgovora kasnije, nekoliko slatkih osmijeha poslije - there we were - u nekom no-name restoranu u kojem kontingent Pakistanaca/Indijaca slavi dječji rođendan. I nije me bilo briga. Uspio sam dobiti mineralnu u staklenoj boci i gledao sam u najslađi osmjeh ikad.

Znaš da ja nisam neki patetičan tip, ali fakat je Niko presladak. I stalno se smije. Onako veselo i iskreno. Bez skrivenih namjera i primisli. I štogod da bude “sutra“, mislim da ću uvijek pamtiti taj osmijeh.

I na samom kraju, poželjeli smo da da taj naš dejt ipak potraje još mrvicu dulje. I stali smo u - pogodi gdje - Mekić na sladoled! S one druge strane Vrata Jadrana gdje moraš prvo prijeći preko onog romantičnog mostića da bi došao do sladoleda. 

E, a za vrijeme traženja parkinga, s pumpe mi je izletio neki bahati vozač BMW-a, pa smo skoro čitali post na temu “Romantic date gone wrong - at the ER“.

“Bahati vozači BMW-a, doslovno su svi isti.“ - I tu sam dobio još jedan slatki osmijeh :)

Nakon sladoleda je već bilo vrijeme za doma. Ali rekli smo da ćemo se vidjeti opet. Iako to u većini slučajeva ne znači da će se to stvaro i dogoditi, ja sam odlučio otići kući s tom mišlju u glavi. Bilo mi je lijepo, a on je djelovao kao da je i njemu lijepo. Ili je samo bio dobar glumac. 

U toku vožnje prema gradu shvatili smo da sam u tom trenutku bio budan 20 sati. I stvarno sam padao s nogu od umora, ali ta energija koju je on odašiljao me nekako dizala i nisam se osjećao kao da bi mogao iste sekunde zaspati. 

Čudno mi je to za opisati, ali kao kad se moraš probuditi jako rano ujutro jer ideš na avion. Ti osjetiš da se nisi naspavao i da jedva stojiš, ali ta neka euforija iznutra ti pruža osjećaj da bi mogao preletjeti do aerodroma. E, pa ta euforija se kod mene probudila. I bilo je jako cool.

I tek tako, 

našli smo se na Obali, kraj crne BMW trojke. 

“Evo, ja sam tu!“ 

Samo ću reći da dečko ruši sve predrasude. XD

Ima to nešto što ja uvijek priželjkujem kod frajera. Da se prvi javi, da prvi pozove na dejt, da prvi pokaže neku inicjativu za svim. Međutim, s Nikom se to sve dijeli. Ponekad se ja njemu prvi javim, ponekad on meni, jednom je on zvao van, drugi put ja…

Da, bio je i drugu put! I treći!

A treći put - u kinu. Black Adam. Ali ponekad u kino ne ideš zbog filma, nego zbog društva. Sjećaš se da sam na početku rekao da najdosadniji film i najdosadniji izlazak u kino - nisu ista stvar. Taj film ja ne bi nikad odabrao. Niti ga bi s ikim drugim išao gledati. I Niko je to u jednom trenutku i shvatio.

“Nije ti baš neki vatromet ovaj film?“

Hmm, pa i ne baš, ali lijepo mi je biti u kinu s tobom. I lijepo mi je kad me drži za ruku. 

I tako sam bio na prvom dejtu u kinu ikad. S držanjem za ruku. 

I onda smo se poljubili. U mraku, na sjedalu. I mazili si ruke. Kad ti je s nekim tako lijepo, onda zaboraviš i gdje si i šta radiš i tko je oko tebe. Do sad nisam to mogao zamisliti, ali sad znam i taj osjećaj. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi me netko mogao vidjeti. Bio sam opušten, a mislim da je to i najbitnije od svega.

Na kraju, ipak svi volimo biti s nekime tko nas nasmijava. S kim nam je ugodno. I bez obzira na to jesam li našao nekoga s kim ću doći do onog famoznog petog dejta (što bi bio veliki uspjeh) - bit će mi uvijek drago da smo se upoznali. 

Tipova će uvijek biti more, a samo jedan od njih će moći biti baš taj koji meni treba. Taj kojem ja trebam. 

Zato se i veselim nekim sljedećim dejtovima, nekim budućim pusama i nekim novim filmovima. 

Možda su tipovi kao droga. Nekad te sravnaju sa zemljom da nikad više ne poželiš izaći van, a nekad, kao sad, te dignu u nebo. I to sedmo. 

Ne znam, ali - Gimme more!