Krupna ružna prijateljica i ljubavnice kojima se uvijek mogu vratiti

 Čime se ti baviš nedjeljom? Meni su nedjelje uglavnom radne, pa ih onda ni ne doživljavam kao neke posebne dane u tjednu. Ali većina ljudi je nedjeljom slobodna. I zalaže se za zabrane rada nedjeljom. Što vi točno radite nedjeljom? Što propuštam? XD

Nedjelje, za ljude koji imaju obitelj i djecu, vjerovatno služe kao jedan dan u tjednu kad su i mama i tata slobodni, pa onda idu zajedno na izlet u Fužine. Ili u Golubinjak. (Jel samo mene privlače izleti u Gorski kotar?) :P

Ako, recimo, pada kiša, onda mogu ići u kino. Ili u šoping. I onda nedjeljom popodne, za vrijeme kišnih mjeseci, ne možeš prolaziti po Toweru. Ja jako volim šoping, ali ne mogu ga zamisliti kao slobodnu aktivnost na slobodan dan. Više volim spontani šoping. Ono… vraćaš se iz Cinestara i onda na putu do garaže vidiš one jedne visoke crne kožne čizme u izlogu Five Star Fashion-a i pomisliš ‘hmm… Bottega Veneta s Ali Expressa.’ I onda skužiš da baš i nisu TOLIKO “s Ali Expressa”. 

Ali opet, ipak su pristupačnije od Bottege Venete. Moja šefica uvijek kaže “Fake it, ‘till you make it!” kad nije sigurna u ono što radi. Ili kad želi ostaviti dojam da točno zna što radi. Ili to dvoje u isto vrijeme. Pa to onda valjda vrijedi i za “Look-a-Like” čizme iz Towera koje možda nisu točno ono što si htio, ali je trenutno najbliže tome. I najpristupačnije. 

I naravno da ih onda (ne) kupiš i (ne) fejkaš da nosiš Bottegu. E sad, tu rečenicu pročitaj sa ili bez ovog u zagradama - ovisno o tome što vrijedi za TEBE.

Traženje savršenog muškarca ponekad može izgledati kao slučajan nalet na poliuretanske čizme koje samo glume talijansku kožu, ali dok god ne pogledaš deklaraciju, ne zalijeći se! U nekim situacijama, iz vana te možda i čeka neka jeftina kineska koža, ali što je s onim unutra? Bi li pristao na lijepu vanjštinu pored smrdljivih nogu koje će te čekati na kraju dana kad ih skineš? 

U plastici noga ne diše. A pored krivog tipa ni ti ne dišeš. Ne onako kako bi trebao.

A opet, ponekad mi se čini kao da nas modna industrija “tjera“ da masovno kupujemo jeftini poliuretan kojeg nećemo često nositi, nego ćemo imati čisto za, onako nekad, ‘promijeniti’. 

Odmor od Bottege. Jeftina zamjena koja će nam, našu original Bottegu, učiniti još bitnijom i još posebnijom.

Nešto kao KRPA. Krupna ružna prijateljica. Ona koju ima svako društvo, a čini ga još ljepšim i više ‘cool’. I koliko god to možda ružno zvučalo, znaš i sam da ju i ti imaš. Imaš ju. 100%. Možda ju nisi odabrao namjerno, ali sigurno postoji negdje u tvom životu. Ona jedna osoba s kojom ti je okej provoditi slobodno vrijeme, ali jasno ti je da, kad si s njom negdje, ljudi još više primjećuju tebe. 

Tako je i sa Bottega čizmama. Pored njih je, u ormaru, uvijek pametno imati još neke plastičnjače pored kojih će “Bottegice“ izgledati još skuplje, još bolje i još eksluzivnije.

E, a ako i dalje misliš da ti nemaš KRPU u svom životu (jer si bolja osoba od mene) - razmisli, možda si to baš i ti. XD

Možda ta KRPA ne mora biti samo prijatelj. Ona možda može biti i tip. Onaj jedan kojeg imaš u rezervi i povremeno izvučeš na vrh “call logs-a“ i koji te, na kraju dejta (ma kakav on bio), podsjeti na to kakav si ustvari sretnik s onim što imaš inače.

I ne, ne mislim da je okej imat nekog dečka sa strane s kojim ćeš se povremeno viđat kao motivacija da se još više zaljubiš u dečka koji ti se za stvarno sviđa, ali postoji ona neka siva zona kada nisi siguran je li taj dečko - THE dečko ili samo “dečko s kojim povremeno dejtam“.

I tu dolazimo do mog današnjeg pitanja: Kada dejtanje prestaje biti samo dejtanje i počinje biti veza?

Hans, 25

Vjerujem da se sjećaš Nijemca iz prošlog posta koji je zaradio najviše plusića od svih padobranaca do sada. I sjećaš se koliko mi je bilo lijepo s njim.

Dinner date, kissing in the red lights and holding hands.

To bi bio najsažetiji opis naših dejtova. Ali znaš kad kažu za ljubav da to nije matematička formula nego kombinacija raznoraznih osjećaja? E, pa i ti osjećaji su kemijski procesi koji se dešavaju u mozgu i izazivaju brojne hormone i ostale spojeve koji potiču osjećaj leptirića u trbuhu i - zaljubljenost.

Pa, onda možemo reći da ljubav i jest matematička formula? 

Ne znam.

Mislim da ipak ne. Znaš zašto? Zato što, bez obzira na večeru i ljubljenje na semaforu - nema leptirića. Nema one uzbuđenosti. 

Možda i zbog toga što me otkantao zbog kiše. Jesam ti već spomenuo da je otkazao dejt “because of the bad weather“?

Really bitch?

Ja sam osoba koja, kad izlazi na dejt, ne izlazi zbog večere. Ili zbog fensi restorana u koji idemo. Ili zbog eventa na kojem ćemo se slikati i nakon kojeg ću imati savršenog materijala za nadograditi Instagram feed.

Kada ja idem na dejt - idem zbog njega. Zbog tog dečka. Zbog vremena koje ću provesti s njim. I ne, nije mi problem ni provesti cijeli dejt negdje u autu, kroz priču, držanje za ruke, maženje i ljubljenje. Što se mene tiče - može! 

I za tako nešto mi ne smeta “bad weather“.

Ali to sam valjda samo ja. Ja volim i jesenske šetnje po kiši ulicom prekrivenom šarenim lišćem. Čista romantika.

I shvatio sam da, ja i dalje ne znam na čemu sam s Hansom. Jesmo mi sad kao skupa ili se samo zezamo?

Da li se u nekom trenutku to zezanje pretvori u vezu samo od sebe, ili je za to potreban razgovor? I u kojem trenutku je okej prebaciti se na razgovor o tome? Jer sigurno ne želiš ostaviti dojam “control freak-a“, a onda, ako previše čekaš i odgađaš, možda ti postane jasno da ni drugoj strani nije do razgovora o tome.

Ili da malo preformuliram pitanje.

Ako mi ti sad dođeš i pitaš me “Jel imaš dečka?“, što bi(h) ti ja trebao odgovoriti? Jer ni ja ne znam odgovor. Zapravo, jasno mi je da nemam dečka, ali ako kažem “ne“ - zvučat ću kao da sam 100% available i bez ikakvih obaveza (što ni nije baš daleko od istine), ali ne mogu reći ni “da“ jer relano, taj moj famozni dečko ni ne zna da ima dečka XD.

#hilarious

I drugo pitanje koje mi možeš postaviti je “Jesi za kavu/cugu/dejt?“ 

I što je sad okej odgovoriti? Jel okej da ja pristanem na to i počnem se viđati s još nekim (poliuretanskim čizmicama) pa da se naknadno odlučim tko mi se više sviđa? 

Ili se uopće ne odlučim nego sjedim na dvije stolice?

Jer realno, Hans i ja nikad nismo otvoreno razgovarali o našem odnosu. Nismo se još ni na što obavezali, niti smo pričali o tome postoji li još netko negdje u našem životu oko koga nismo 100% sigurni. Tko zna što Hans radi kad nije samnom i ne radi?

Tko meni garantira da ja nisam KRPA? Ili plastična zamjena?

Ako ja sebe ne stavim na prvo mjesto - tko hoće? Mislim da sam shvatio da ne postoji taj savršeni vitez kojem ću ja uvijek biti na prvom mjestu. JA moram biti taj vitez, i to smo se već dogovorili, ali sada nije riječ o vitezu, nego o dečku koji je “one and only boyfriend“. Je li to Hans? Je li to netko drugi? Je li to itko - uopće?

David, 49

To je onaj koji voli reći da ima 42 zbog susjeda, ali u međuvremenu je imao rođendan - tako da je zato ovih 49. Ne brini, nije neki novi kojeg sam prešutio :P

“Dođi na keksić, po inspiraciju. Imam neke nove Mulino Bianco.“

Inače, moji omiljeni su Batticuori ili Nascondini. Ali ne znam radi li se tu stvarno o keksićima ili nečem drugom?

Ali zapravo, u tom trenu mi to čak nije bilo ni bitno. Možda bi mi više i pasalo da keksići nisu bili samo keksići, i da kavica nije bila samo kavica. 

Mislim da mi u cijelom ovom emocionalnom rollercoasteru treba nešto više od umakanja keksića u kavu. 

Trebao mi je odmor od metle u guzici i samo malo nježnosti. Možda samo da nadoknadim “bad weather“, a možda i da zadovoljim neke svoje stvarne potrebe. 

Tako da nisam puno razmišljao i pristao sam. Ovaj put znam gdje idem, ne brinem za bubrege i zapravo tek kad sam došao doma sam shvatio da, ni u jednom trenutku, nisam pomislio na ‘safe word’.

Ali dočekali su me samo keksići. Pravi keksi 1/1. Od jabuke i karamele. I David u kroksicama i majici na Mišu Kovača. 

E da, i vremensko ograničenje. Otprilike kao kad parkiraš u gradu u nultoj zoni - nakon dva sata više nema produžavanja parkinga. Miči auto stari moj ili će ti ga pauk maknut. 

Samo što ovaj dejt nije trajao dva sata nego sat. (A možda je parking u Davidovoj ulici  ekskluzivniji od parkinga u Demetrovoj?)

Postoje one neke stvari koje možeš nekome reći, a postoje stvari koje baš nisu okej. Ali razlika je ako ih kažeš nekome s kim možeš biti skroz otvoren jer ti je prijatelj i nekome koga si tek upoznao.

Ali ja sam mišljenja da je nekad okej bocnuti čak i tog nekog koga ne poznaješ toliko dobro. Ali moraš biti spreman na udarac koji dolazi kao odgovor.

Kad si gej, postoje neke stvari koje, ma koliko se svijet mijenjao - nikad nećeš moći ostvariti. Pogotovo ne u Hrvatskoj. 

Nikad nećeš moći opušteno hodati ulicom i držati dečka za ruku, ili ga poljubiti u kafiću pred drugima. Nikada nećeš moći imati svoju obitelj - u pravom smislu te riječi.

Nećeš moći imati djecu kojoj ćeš kupovati poklone za rođendan ili kojoj ćeš prodavati priču o Djedu Božićnjaku i Zubić Vili. I kad si mlad i ne razmišljaš o tome - ne čini ti se to toliko strašno. Ali onda dođeš u neke godine kada je normalno da se krene povremeno javljati očinski instinkt kojeg je teško objasniti, ali i zaustaviti.

I onda ti dođem ja na kavu i još te jednom, hladnokrvno obavijestim da nikada nećeš imati obitelj. I da ćeš umrijeti sam. I da je bolje da hraniš taj instinkt nećacima, susjedovim klincima ili da nabaviš psa.

Ali ja to stvarno nisam tako mislio, ja sam samo…

…zašto misliš da je bitno što si ti mislio? On nije u tvojoj glavi, on ne zna što si ti mislio. On samo zna što si ti rekao i što je on čuo.

Nikada nećeš imat svoju obitelj. 

Umrijet ćeš sam. 

Nabavi psa.

“Ja mislim da je sad vrijeme da ti lagano kreneš kući, ja moram nastaviti kuhati ručak.“

And just like that…

…ja sam bio na izlasku. Bez puse, bez dodira, bez Big Babol-ica iz Trsta, bez mogućnosti da kažem da “ja to nisam tako mislio“. Ta rečenica mi je došla kao onaj SMS od Rijeka plusa koji te obavještava da ti je parking upravo istekao. I da nemaš više mogućnosti da ga produžiš.

Pokupi se i putuj. 

I znaš što je nasmješnije od svega? Činjenica da, dok nisam došao doma, nije mi palo na pamet zašto me David doslovno izbacio van iz stana usred razgovora.

A zapravo, vjerovatno bi i ja sam sebe izbacio da sam na njegovom mjestu.

Ali tako to nekad nespretno ispadne kad se možda malo previše opustimo. Kažemo nešto što zapravo nismo mislili toliko brutalno, ali ipak tako zazvuči.

Jer nije bitno ono što smo mi mislili. Bitno je ono što je druga strana čula. A David je čuo da će umrijeti sam. Na nedjeljnoj poslijepodnevnoj kavi. Od mene.

“I’d like a cheeseburger, please, large fries, and a Cosmopolitan!“ - sad odmah!

Definitivno nisam ovako očekivao nedjeljni keksić, ali nije ni on. I ja znam da mi on nikada neće reći da ga je to bocnulo, nego će me pokušati uvjeriti u to da ja samo jako puno analiziram, ali čak su i ti muškarci nadomak pedesete - samo ljudi. 

Ljudi s emocijama, potrebom za razumijevanjem i koliko god se činili posloženima i sigurnima - ipak puni strahova i nesigurnosti. 

Jer su samo ljudi.

Kao ti i ja. Kao Valnea i kao gospođa Vlasta iz Konzuma.

I tako se David vratio pašti i poluzavršenoj salsi, a ja svojim ljubavnicama - kožnim Bottegicama i onim malo manje ekskluzivnim KRPAMA - iz Zare.

“Hello, lovers!“