Kako sam zakokodakao na njegov kukuriku i vodič za “gdje jeftino kupiti skupe kupaće gaćice“?

Sigurno ti se, bar jednom u životu, desilo da negdje vani, negdje totalno nepovezano, sretneš nekog tko ti se čini poznat. Konobara iz kafića u kojem svaki dan piješ kavu, prodavačicu iz Konzuma koja radi na samoposlužnim blagajnama na kojima kupuješ, knjižničarku kojoj si ostao dužan 2 kune zakasnine i obećao si donijeti “sutra“ a nikad nisi ili skaldištara iz Feroterma koji ti je više puta spremao tuš, špine i wc skoljku u bunker od auta.

A sad se ti vjerovatno prisjećaš nekih svojih takvih situacija. Meni se to desilo milion puta, ali ovo su neki zadnji slučajevi koji mi padaju na pamet. I totalno su normalni, jer, svi ti ljudi - su samo ljudi. I imaju privatan život. Teta knjižničarka je “knjižničarka“ radnim danom 8-16 i nakon toga je samo gospođa… Hmmm, pa rekao bih Ana.

Da, ostali dio tjedna je samo gospođa Ana. Koja ima (ili možda i nema) svoju obitelj, prijatelje, psa kojeg šeće, kupuje u istom dućanu kao ja, možda živi negdje u susjedstvu. A ja sam za nju samo jedan od tisuća članova Gradske knjižnice u Rijeci. Jedan od tisuća koje vidi svaki dan. 

Dobro, možda sam to malo preoptimistično rekao - tisuće. Prije stotine. Ili više desetaka. Ali nekako mi je draže misliti da u Rijeci puno ljudi ide u knjižnicu.

A u nekom trenutku u životu - svi smo mi gospođa Ana. Svih nas netko od naših klijenata prepozna dok šećemo psa. Ili dok bacamo smeće. Većinu tih ljudi mi ne prepoznamo, ali oni nas da - pogotovo ako smo bili jako dobri ili jako zločesti.

I neki nas onda pozdrave. I to onda bude malo neugodno jer ih se, većinom, mi - ne sjećamo. I složimo neki lažno ljubazni izraz lica sa isforsiranim osmjehom na kojem se vrlo lako da iščitati: “Bok i tebi, nemam pojma tko si, ali pravim se da točno znam tko si. I neee, nije mi uopće neugodno jer si možda osoba koju bih stvarno trebao poznavati i - pozdraviti.“

I uvijek se pitam je li to samo moj dojam o takvim slučajnim susretima ili bi se samnom složila i gospođa Ana. Ili barba Tomislav iz Feroterma. Bi li i njima bilo malo čudno da ih ja pozdravim negdje vani? U nekom okruženju koje nema veze niti sa knjižnicom, niti sa Ferotermom.

A što kad je to okruženje - dejting aplikacija. Konkretnije - Grindr. I kad sam ja u ulozi nekoga koga prepozna klijent?

Gospođa Ana sigurno ne dejta online, a Tomislav iz Feroterma bi sam sebi bio skroz ‘kul’ da ga prepozna neka mlada zgodna klijentica na Tinderu. “Heej, ti si mi neki dan spakirao pločice u auto!“

Dobro, nije baš neki najromantičniji ulet ikad, ali vjerujem da nije niti toliko strašan jer u nekim “normalnim“ (čitaj: strejt) okolnostima - nema nikakvog skrivanja, diskrecije i neotkrivanja profesije ili bilo kakvih drugih sitnica iz javne-privatnosti. 

Međutim, u ovom mom slučaju je to malo ipak neugodno. 

Nekad na početku ovog našeg druženja sam ti obećao priču o #pijetliću koji se odlučio malo zakukurikati oko mene, a meni nije bilo jasno s kakvom konotacijom. Sad kad mi je postalo jasno s kojom (ili možda još uvijek nije?) - mogu ti ispričati još jednu u nizu neugodnih upoznavanja na Grindru. Ili na mom radnom mjestu.

Ovisi kako se uzme.

E, obzirom da si nismo baš toliko bliski, ne mogu ti baš otkriti gdje radim, ali recimo da sam i ja zaposlen u knjižnici kao gospođa Ana, ali u nekom veeelikom gradu gdje jako jako puno ljudi posuđuje knjige svaki dan. 

Matteo, 28

“Library boy?“ - tako je, otprilike, izgledala prva poruka koju sam dobio od profila na kojem se vide seksi istrenirane noge u D&G zlatnim kupaćim. Uglavnom takvi, u D&G kupaćima kupuju knjige, a ne posuđuju pa mi je bilo malo čudno da me on povezuje s, ni više ni manje, knjižnicom.

“D&G boy?“ - jer što drugo uopće odgovoriti?

U jednu ruku bi najrađe pobjegao i sakrio se, ali opet u drugu ruku - zanima me tko je taj tip koji u slobodno vrijeme opustošuje Noventa di Piave s jeftinim brendiranim modnim dodacima i posuđuje knjige u gradskoj knjižnici. 

A očito je često u knjižnici kad me uspio zapamtiti. 

I tako, malo po malo, mi se upoznajemo, pijetlić otkriva tko je i čak prelazimo na dopisivanje na Instargramu. Obećavajuće, jelda?

Ali znaš onaj tip dečka za kojeg, čim ga vidiš, osjetiš da je daleko “out of your league“ i onda ti još dodatno nabija osjećaj da nisi dovoljno dobar i svakom svojom “kukuriku samopohvalom“ - stvara iluziju da je bolji. I ne samo bolji, nego najbolji. Da je jako bitan.

“Ja posuđujem samo knjige koje nisu previše oštećene tako da izgledaju dobro kad ih slikam za Instagram. (…) Prvi put da upoznajem nekog radnika u knjižnici, uglavnom znam par ljudi koji su tvoji šefovi.“

Sorry zvijezdo. Pozdravi mi šefove.

Slobodno ti budi bitan, ali molim te, nemoj biti prebitan. Još uvijek je Sunce centar našeg solarnog sustava.

Ali Matteo si je totalno prebitan. I on si je najbolji i najljepši. I kako onda razgovaramo s takvim ljudima? Paa.. rekao bih da postoje dva načina. 

Jedan je da ga pošaljemo u kurac i zaboravimo da smo ikad razgovarali, a drugi je da ga krenemo malo zajebavati. I onako diskretno spuštati na Zemlju. 

Realno, postoji i treća opcija, a to je da takvom pijetliću dozvolimo da se osjeća još bitnije na uštrb našeg dostojanstva i da nas nastavi gaziti i ponižavati, a da mu mi titramo. Ali ta solucija, barem u mom slučaju - odmah pada u vodu.

Tako sam se ja upustio u onaj drugi način. Prizmeljavanje. I mogu čak reći da je išlo poprilično dobro. Matteo se vrlo brzo uzemljio i krenuli smo koliko-toliko normalno razgovarati.

Mogu čak reći da je u nekom trenutku čak i pokazao svoj pravi karakter. I sa sigurnošću za njega mogu reći da je jako drag dečko. I dobar. Ali nevjerojatno nesiguran. Pun strahova i zidova. Sakriven ispod maske savršenog Instragram influencera koji živi savršenim životom i koji je sam sebi - dostatan.

A zapravo - nema apsolutno nikakvog razloga za nesigurnosti. Mlad je, zgodan, pametan, uspješan i prije svega - nevjerojatno drag. Kad se opusti, naravno.

No, bez obzira na to - tako jedna kompleksna osobnost tebi ne dozovljava da se previše opustiš - jer nikad ne znaš kad njega može okrenuti i prebaciti na onog pijetlića s početka priče. 

I ne zabravimo i na moje nesigurnosti. Zamisli koliko je to nesigurnosti na jednom mjestu. More. Doslovno more nesigurnosti.

I tako, nakon početnog dopisivanja - sve je stalo. Instagram mi je i dalje bio zakrčen njegovim tobožnim savršenim životom, a stvarnost nekim stvarnim problemima, brigama i obavezama. 

I bilo mi je jako drago upoznati Mattea. Stvarno je jako drag. Ali i nevjerojatno zgodan. Mogu čak reći jedan od zgodnijih tipova s Grindera. Ali - to je to. Svatko si traži nekoga sebi komplementarnog. A ja Matteu to sigurno nisam. S vremenom sam potpuno zaboravio da on i postoji, nismo više pričali, nismo se čak ni sretali.

Sve do jednog jutra u knjižnici.

Tad smo još nosili maske. 

A Matteo je, uz masku, nosio i sunčane naočale. #pijetlić

Jel se treba uopće obratiti osobi sa sunčanim naočalama u zatvorenom prostoru i maskom? Pitam za prijateljicu.

Meni je to krajnje nepristojno. Ali ljudi su nepristojni. A ja svoje klijente (članove knjižnice) ni ne doživljavam kao ljude nego više kao… hmm, paaa… glumce koji vježbaju svoje uloge kad mi se obrate za pultom. I to uloge vrlo neuravnoteženih i neurotičnih likova.

Tako da ih ja ne gledam previše, nego primim, odradim i ćao zdravo - putuj!

Okej, vratimo se mi na glumca s početka priče.

Dakle, Matteo. Na prvu ja uopće nisam ni skužio da je to on. Zbog te dodatne opreme. Ali on je mene skužio. I bio je poprilično pristojan i ljubazan. 

A ta zamjena knjiga koje vraća i koje posuđuje je bila duga. Dovoljno duga za jedan mali neugodni chit-chat. 

Kako uopće doživjeti kad sretneš nekoga s Grindra u neko drugo vrijeme. U vrijeme kad ti “nisi“ gej i kad ne tražiš ljubav online. I kad je to zadnja stvar o kojoj razmišljaš.

To je bilo i moje prošlotjedno pitanje vezano za Nenada i vidjeli smo kako se to završilo. A sve zbog jednog pozdrava. I to čak ne ni “bok“ nego samo podignute obrve.

A meni je potpuno nezamislivo da se ja sad pravim da ne prepoznajem Mattea i odradim tu njegovu posudbu kao i svaku drugu. Nezainteresirano i brzinski. 

Iskreno, bilo mi je drago da ga vidim. A i meni je on djelovao kao da mu je drago što mene vidi. Možda ne baš onoliko koliko meni, ali djelovalo je kao da mu je drago.

I onda me nakon posla dočekala njegova poruka. 

Ne mogu ti točno reći što je pisalo, ali bila je neka zajebancija na temu knjiga i customer service-a. 

Bi li poslao poruku da mu nije bilo drago? Ja mislim da ne bi. Sigurno ne bi.

I nakon toga smo se opet tako malo nastavili tipkati. Upoznavati se. I onda opet ništa. 

Pa se nakon nekog vremena Matteo opet javlja. 

Okej, pitanje!

Kako bi ti sad ovo protumačio? Znači tip mi se tako povremeno javlja, ne aludira na ništa vulgarno i nepristojno, potiče razgovor, ali ne poziva ni na kakav konkretan dejt. Bar ne konkretniji od idućeg susreta u knjižnici. Ja i dalje nekako nisam siguran što bih trebao misliti. Ili zaključiti. Ali ono što mi postaje jasnije je da to želim saznati. Ima li tu kakve mogućnosti za bilo što ili to ja samo umišljam? 

A ako nema - pa čisto da znam na čemu sam. Kako da se postavim i ponašam.

I u jednom trenutku je to stalo. Ja sam ostao u neznanju i povremenom ispitivanju sebe - da se sad, za promjenu, ja javim? A također, vrlo vjerojatno, negdje na dnu njegovog DM-a.

Tako ti se zovu poruke na instagramu. Direct Message. DM.

Sve do idućeg susreta u knjižnici. 

Ali ovaj put nije bio toliko izravan kao prošli put. Ovaj put smo se prvo malo pogledavali i međusobno si dizali obrve u znak pozdrava. On u policama među najčitanijim knjigama, a ja za pultom. Među ostalim “posuđivačima“. Cijelo vrijeme jednim okom oko njega. 

Bilo je čak i slatko. Zbog kolegice za drugim stolom i ostalih ljudi koji čekaju - pravim se kao da je sve normalno (ili totalno nenormalno - ovisno o tome kako da ti prezentiram ovu svoju knjižnicu, but you know what I mean), a u sebi proživljavam totalni emocionalni ‘rollercoaster’ zbog nečeg što će se (ili neće) dogoditi kroz 10-15 minuta. Za mojim stolom.

Mislim na susret, naravno.

Not this time.

Matteo je završio za stolom do. Ali opet me dočekala poruka nakon posla! I još malo zanimljivog dopkanja. Ovaj put sam odlučio baciti par udica - čisto da vidim hoće li se uhvatiti. Da vidim ima li ikakve šanse za išta.

“Ja bih se isto rado zaposlio u knjižnici da mogu malo odmorit mozak od dogovornosti i obaveza, a i da s tobom mogu pričati cijeli dan.“ Koliko ova rečenica može istovremeno biti ponižavajuće bezobrazna i slatka? 

Ne znam da li da to shvatim kao način na koji Matteo daje komplimente ili da ga doživim samo kao nekog izuzuzetno kurčevitog i bezobraznog tipa?

“A gle, za to se ne moraš zaposliti, možeš me samo pozvat na kavu XD”

Ali ipak ne. 

Nije se ulovio. I nije se ništa dogodilo. Otpala kava. Otpala još jedna potencijalna ljubavna priča.

Ali ti već znaš što ja mislim o ljubavnim pričama. Ovu ne mogu nazvati romanom, ali za mene, ona sigurno nije bila ni kratka crtica.

Mislim da je ovo prvi put u kojem sam pomislio da je za neuspjeh - bila zaslužna moja inercija. Moje ranije ne pokazivanje interesa i ne pozivanje na dejt. 

Ali to sam SAMO pomislio. 

Larissa je imala malo drugačiji zaključak:

“Slušaj honey, ja ti mislim da ti samo nemaš dovoljno love za Matteove D&G kupaće i zato mu baš nisi zanimljiv.“

Wake up call.

Dobro, to ima smisla. Ja ga sigurno ne bih mogao pratiti s takvim eskapadama. Ali ne osuđujem. Svi smo mi, u nekom trenutku, bili Carrie Bradshaw - “shopping for labels, shopping for love“

Nekom Manolo i Louis, a nekom Zara. Ali ima i gorih stvari o toga da imaš 22 godine i da si single. Recimo, 22 i u teškoj depresiji zbog prekida. Ili još gore - 22 i iskorišten zbog markiranih kupaćih.