Koliko cijeniš jedan sat svog vremena? Koliko ga on cijeni?

Jel ti se ikad desilo da kasniš? Na posao, na masažu, na roditeljski sastanak, na prijateljev rođendan, na pregled kod doktora… na dejt? Naravno da je. Svima je. I to nije ništa strašno ako, kad shvatiš da ćeš zakasniti, digneš telefon i nazoveš tu osobu “eeeeeej, sorry, malo kasnim…“

I što je taj “eeeeeeej“ duži, to više pokazuješ da ti je neugodno. I dok izgovaraš tu čarobnu rečenicu, još ti se malo i donja usna iskrivi jer ti je neugodno, jer nisi sociopat, jer si empatičan i neugodno ti je da te netko čeka. Da nekome tratiš vrijeme. 

Dobro, možda to vrijedi samo za mene, ali priznaj da se barem mrvicu odnosi i na tebe. Ako ne, molim te, nemoj se nikad ništa dogovarati samnom. Hvala i LP!

Ne želim da pomisliš da ovaj blogpost koristim kao priliku da sam sebe malo pohvalim (iako možda malo i koristim, ali ne želim priznati :P), ali ja kasnim vrlo rijetko. Ustvari, ne kasnim skoro nikad, nego u 90% slučajeva dođem ranije.

I onda sjedim i čekam tu osobu s kojom imam dogovor, pa kad se ta osoba pojavi - ja budem već toliko smoren od čekanja da imam osjećaj da sam dočekao osobu koja kasni. A ta osoba zapravo uopće ne kasni, nego je došla na vrijeme. Bez obzira na to, ja i dalje dolazim ranije, jer mi je lakše podnijeti da ja nekoga čekam, nego da netko čeka mene.

Možda sam empatičan, možda sam samo odgojen, a možda se jednostvno ne želim ponašati prema drugima onako kako ne želim da se oni ponašaju prema meni. Ako ja njima ne kasnim, onda očekujem ni da oni meni ne kasne? To bi bilo logčno, right? I je li podnošljivije zakasniti na dogovor s prijateljem kojeg znaš sto godina ili na prvi dejt?

Tog prijatelja ćeš moći nazvati na telefon i “oprati“ ga jer kasni, a opet lakše ćeš naći razumijevanja za njega, a nekome koga ne znaš ipak ti je mrvicu neugodno srat zbog kašnjenja. Ili malo više od mrvice. A i smatram da, bez obzira na sve, ne smiješ si dozvoliti da zakasniš na prvi susret. To je onda prvi dojam još prije prvog dojma. I negativan je. I teško da kasnije može biti bolje… Ovisi koliko si tolerantan.

Ja to zovem “senzibilitet“. Osjećajnost prema drugima. Poštivanje druge osobe. Respekt prema njenom vremenu. Umjesto da te ta osoba sad čeka, ona je mogla raditi nešto drugo. Nešto korisno. Mogla je kuhati ručak. Oprati auto. Oprat pod u dnevnom boravku. Mogla je i samo ležati doma u krevetu i odmarati - to nam jednostavno svima nekad treba. Ali nije. Ta osoba je odlučila to sve pomaknuti ili odgoditi da bi se družila s tobom, a tebe sad nema. Jer kasniš. 

I najgore što možeš napraviti je - ništa. Ne javiti se, ne nazvati, ne reći “zakasnit ću“. A znaš i sam da postoje takvi ljudi i barem jednom si se susreo s njima.

Malo je nespretno kad ti se nekad obraćam u muškom, a nekad u ženskom rodu, ali probaj razumjeti, ovo čitaju i dečki i cure pa se ja sad kao trudim da se svi osjećaju dobrodošlo.

Neki dan sam pročitao jedan članak koji govori kako su, u Hrvatskoj, u posljednjih godinu dana vlakovi kasnili - dvije godine. Dvije godine! I to u jednoj godini! 

Je li HŽ-u neugodno zbog toga? 

-Jel to pitaš sad za ozbiljno??

Naravno da nije. Boli ih kurac. Plaća ide, vlakovi stoje, ljudi kasne na posao, a turisti ih doživljavaju kao neku vrstu srednjovjekovnih aktivnosti koje, zapravo, samo daju draž ljetovanju u Hrvatskoj.

No, može li se dečko usporediti s HŽ-om? Možemo li dejtanje danas usporediti sa dejtanjem u srednjem vijeku? Moja susjeda, gospođa Vesna (68), rekla bi da u njeno vrijeme nije bilo mobitela, aplikacija i općenito mogućnosti da se s nekim stalno čuješ. Ili da javiš da ćeš kasniti. I znaš što? Ljudi NISU kasnili! Ako se dogovore u ponedjeljak u 18h na fontani ispred Erste banke u gradu, oni se tada tamo i nađu!

Nije bilo načina da nekome javiš da ćeš kasniti i onda si nisi ni smio dozvoliti da zakasniš. I kako si onda ljudi danas dozvoljavaju da ne jave da kasne na dejt? Uza sve mobitele, tarife s neograničenim internetom, Whatsapp, Viber… Kako si možeš dozvoliti da samo izignoriraš?

Marko.

95m away. Tako kaže Grindr. To bi značilo negdje u mojoj ulici. Ili jednu ulicu niže. Jel mi vjeruješ da se Marko i ja nikada nismo sreli? u 10 godina, koliko on ovdje živi - nijednom. Zamisli ono potencijalna ljubav tvog života ti je praktički susjed, a ti ni ne znaš da on postoji. Nikad ga nisi vido u prolazu. Na parkingu. U lokalom kafiću. Nikad nigdje.

 

I onda se sretnete na aplikciji. Totalno romantično. Osim ako niste tamo zbog jednokratnog “fun, fun-a“ - onda i nije baš romantično. Ali je svakako praktično jer ne moraš čak ni sjesti u auto da bi se otišao malo zabaviti. Imaš mogućnost za redovan seks u susjedstvu. TOP!

No dobro, ja ne tražim fun, Marko kaže da ga ni on ne traži. Ajmo reći da je onda ipak u pitanju romantika. 

On je crn, otprilike negdje moje visine i bavi se fotografijom (Jeeeeej, sad ću napokon imati profi fotke za instač!! - da, ako ikad izađete na dejt…). I čini se normalan. Rekli smo da je to, od svih parametara, najbitnije. Iako po mojim standardima “normalan“ znači nešto totalno drugačije nego tebi, ali i ti i ja smo zadovoljni kad pronađemo sebi nekoga koje po našim standardima normalan.

U tome i je čar te osobine - normalan. 

Marko je, osim normalan, vrlo jednostavan dečko. Prizemljen. Voli šetnje, ne pati za nekim fancy mjestima na kojima će biti viđen, voli se smijati, svira klavijature i čini se baš kao osoba uz koju se možeš osjećati sigurno.

Da nije tako, vjerojatno ne bi prihvatio poziv na dejt. Još uvijek nisam dokučio kako bi trebao izgledati neki univerzalno-savršeni dejt, ali shvatio sam da to ovisi o osobi s kojom izlaziš. Izlazak s Markom bio je zakazan za 9 navečer i trebao je izgledati kao šetnja kvartom. I upoznavanje. Bez nekog posebnog dotjeravanja, spremanja, bez glume i predstave i skroz opušteno. Na prvu, čovjek bi rekao “skroz romantično“.

Naravno, ja ipak nisam toliko spontan tako da mi je trebalo nekih 15-ak, 20 mimuta da se malo osvježim, operem zube (hmm nikad ne znaš… možda bi se našli negdje u mraku i… - da, i onda bi ti izvadio oba bubrega. Jako pametno za prvi dejt, jako pametno!)

I njemu je trebalo 10 minuta samo da se ode javiti malom nećaku koji je tek krenuo u školu. Ovo mi je bilo baš slatko. Kad vidiš da se muškarac odnosi nježno i s ljubavlju prema djeci (Shit, ovo je zvučalo totalno krivo, ali jasno ti je da ne mislim na takve gadosti), znači da je empatičan i emocionalan čovjek. Znaš kako govore za djecu da su potpuno iskrena i da ne toleriraju žločeste ljude. A ovo je bilo baš slatko. Nećak tek kreće u školu, a ujo (se to zove ujo? ili striko? ili tetak? ne znam, nesam školovala XD) dolazi dati podršku i provesti malo vremena s njim prije spavanja. Prije novog školskog dana.

Da, to bi bila osoba na koju se možeš osloniti. Osoba koja bi sigurno bila podrška u životu, koja bi bila uz tebe kad ti je teško. Okej, vadi informativku, piši plus, nema druge.

Naravno da ću pričekati tih 10 minuta, zašto bi itko napravio problem oko toga? Osim ako tih 10 minuta ne postane 20. Pa pola sata. 

I onda pošalješ poruku ”hej, si gotov?“.

I ne dobiješ čak ni seen nego ignore.

I onda prođe sat vremena. I još nema odgovora. Je li razumljivo nadrkat se u ovom trenutku? Reći “pa dobro koji kurac, jel ti mene malo jebeš?“. Ja mogu razumjeti da si se zadržao. Zaigrao s nećacima. Znaš kakva su djeca kad im je zabavno - ne žele te pustiti da samo odeš. I žele još samo 5 minuta. I onda još samo 5 minuta.

Ali ti nisi dijete! Ti si svjestan da te tamo netko čeka. Tamo netko koga si ti pozvao van i tko stvara sliku o tebi iz svake tvoje poruke. Iz svakog tvog koraka. Pa čak i iz svakog tvog nejavljanja. 

U čemu je problem poslati poruku “hej sorry, malo sam se zadrazo, ti pase da se vidimo kasnije ili sutra?“

Je li puno što ja očekujem da netko poštuje mene i moje vrijeme? Zvučim li ja sada kao klimakterična baba u zanosu fumade ili ima pokrića za ovo o čemu pričam?

Ja ne razumijem kako netko može samo mirno sjediti i biti cool dok zna da ga netko negdje čeka. I čak ti i pošalje poruku. I dobiješ notifikaciju na mobitel. I opet ništa.

I nakon sat i pol stiže poruka (odgovor na onu moju “hej, jesi gotov?“) “e sad sam tek. ocemo sad?“. Znači, bez oprosti, čak bez i onog “eeeeeeeej sorry…“, bez imalo empatije i suosjećanja. I što sad reći? Što odgovoriti? Ma najbolje pustiti “seen“. 

Takvoj osobi ne vrijedi krenut objašnjavati. Da ta osoba ima imalo razumijevanja za ikog osim za sebe, ona bi bila svega toga svjesna. To nije Einsteinova teorija relativnosti koju ti nekad u srednjoj školi profesorica objasni. To je nešto što kao osoba, ili imaš urođeno u sebi ili nemaš. Ne možeš to naučiti. A bome ne znam ni želim li objašnjavati nešto potencijalnom sociopatu koji uopće ne vidi što bi meni moglo zasmetati.

Ali dio mene ipak ima potrebu reći što mi smeta. Dio mene ima neku neobjašnjivu potrebu zauzeti se za sebe u situacijama kada bi bilo najbolje samo nabaciti ignor. Ali u takvim situacijama ja jednostavno ne mogu prešutiti. Ne mogu zaboraviti.

I naravno da sam ga oprao. Sve ovo što si do sad pročitala i on je dobio. Samo prosipano direkt kroz poruku na potpuno neočikavanom mjestu - na Grindru. Zadnjem mjestu gdje učiš ljude pristojnosti. I dobio sam čak “oprosti“. I “stvarno mi je žao, s potpunim pravom se ljutiš“. I “dozvoli mi da se iskupim“.

Hmm… Pa čak zvuči i malo slatko, moraš priznati. Bi li mu ti dala drugu šansu? Svatko zaslužuje drugu šansu, they say? 

“Odemo sutra negdje nesto pojesti… da ti se iskupim?“ I ajde ti sad reci ne. 

Sve je manje ljudi koji misle na druge. Se sjećaš one reklame “Misli na druge, cjepi se“ u doba dok je kovid bio aktualna vijest? Bez obzira na to što mislimo o cjepivu, jer ovo nije takav blog i ja se ne bavim takvim temama, ja mislim da bi se na telki stalno trebala vrtiti reklama o tome da mislimo na druge, da brinemo za njih.

Na primjer: 

1. Misli na druge, javi se da ćeš zakasniti!
2. Misli na druge, (i jednostavno) nemoj zakasniti!
3. Misli na druge, daj žmigavac kad izlaziš s kružnog toka! (e vidiš, trebalo bi obraditi temu “gej za volanom“)
4. Misli na druge, sjeti se da i drugi imaju osjećaje!

I bez obzira na to očekuješ li od dejta ljubavnu priču ili samo priliku da upoznaš nekog novog, poštuj tu osobu i pojavi se. Nemoj kasniti. Nemoj ne poslati poruku. 

Za poruku je potrebno pola minute, a toliko puno znači. Pokaži mi da se sjećaš da postojim. Da te čekam.

Bi li ti Marku dala drugu šansu? Bi li ponovo preuzeo rizik da te isti taj Marko izignorira?