Početci

Svi volimo ljubav. Svi zaslužujemo ljubav. Pa čak i ako nekad pomislimo da to baš i nije tako - je. Ja svoju još nisam našao i bez obzira na gomilu neuspjelih dejtova, još uvijek sam "on the market" u potrazi za tim nekim. Posebnim. 

Sto posto si bar jednom pomislila (ili pomislio - ja ne isključujem XD) da nikada nećeš naići na točno tu jednu pravu osobu i da si već probala sve moguće dejting opcije, ali stara moja (ili stari moj) - zamisli koliko bi tek bilo teško naći nekog istog spola.

Da, želim reći da unatoč tome što živimo u Hrvatskoj, gejevi postoje i oni dejtaju i oni isto tako vole i zaslužuju ljubav.

Moj prvi put

Kad si gej u Hrvatskoj, osuđen si na online dejting preko Grindr-a ili Planet Romea, jer realno, ako ikad i pokušaš "zaflertati" s nekim istog spola u javnosti, a nisi dobro procijenio da ta osoba igra za tvoj tim - nije teško zamisiti ishod tog pokušaja flerta. 

I to je skroz okej. Postoji aplikacija. Ulogiraš se. Imaš popis ljudi s njihovim opisima profila i stvarima koje vole/traže/ne vole i onda im se javiš. Ili u mom slučaju se oni jave tebi - jer je tebi neugodno. Ali to su već neke sitnice.

I tako, nakon par dana pokušaja tipkanja s raznoraznim polupraznim profilima, javio se Ivan. 

E btw, nitko od ovih ljudi se u stvarnosti ne zove ovako, osim možda Ivana jer za njega se fakat ne mogu sjetit kako se zove. (Little whore alert, sigurno ćeš pomisliti, a tek smo na prvom muškarcu u mom životu...) 

No dobro, back to the story.

Ivan. Crn, visok, studira i radi, poprilično zgodan i nimalo "gay looking". Oh G, it's a YES!No dobro, Ivanu sam se valjda i ja svidio, pa me pozvao na dejt. Navečer, poslije posla - netko bi to vidio kao romantičnu zimsku šetnju Rijekom pod zvijezdama, a netko i kao idealnu situaciju za susret s manijakom koji će ti izvadit bubreg. I onda te, kad iskrvariš negdje na Terminalu, izbacit u ono prljavo more Riječke luke. 

Nevermind, moramo biti otvorenog uma i pozitivnog duha jer inače ne bismo nikad izašli ni na kakav dejt, ali moj mozak mora uvijek smislit neki najcrnji scenarij pod izlikom - "Ništa nas ne smije iznenaditi". 

OK, probat ću bez digresija! Dakle, dejt. Dogovorili smo se da se nalazimo na fontani ispred Erste banke. Dovoljno mirno da nemamo neku veliku publiku, a opet dovoljno javno da sam koliko - toliko siguran od nekih potencijalnih manijakalnih pokušaja. Ja dolazim, vidim dečka nema. Okej, možda traži parking ili je zapeo negdje u gužvi. I to bi čak bio dobar izgovor da nije nedjelja, 9 navečer. Okej, veća je vjerojatnost da ima proljev i da se malo zadržao doma. Vadim mobitel, javljam mu da sam tu i da ga čekam. 

On odgovara doslovno odmah i govori "Hej, pa i ja sam tu."

Wait what?? Jel mi mislimo na istu Erste banku u Rijeci? Koja ima fontanu ispred? 

I onda se okrenem oko sebe i shvatim da ispred te banke o kojoj cijelo vrijeme pričamo - postoje DVIJE fontane.

Dobro, on je na jednoj, ja na drugoj. I on je skužio da sam ja na drugoj fontani i lagano kreće prema meni.

Mislim da se i tu možeš složiti samnom da je taj dio prvog dejta najneugodniji od svega! Znači vidiš ga, on vidi tebe. On hoda prema tebi, ti možda hodaš prema njemu, ali najverojatnije ne jer si Primadonna do koje on mora stići - ne brini, ne osuđujem.

Dolazi Ivan, pruža mi ruku, predstavlja se. Pružam i ja njemu ruku i naravno, u tom trenutku pamtim samo svoje ime i 10ak minuta nakon toga, kad smo se već dobro uhvatili razgovora, shvaćam da nemam pojma kako se dečko zove. 

Molim te, reci da se i tebi to bar jednom u životu dogodilo!

Obzirom na to da je ovo moj prvi dejt i da zapravo nemam pojma kako bi dejt ustvari trebao izgledati, ja sam bio oduševljen lakoćom razgovra koji smo vodili. Razgovor je tekao sam od sebe, oboje smo se cijelo vrijeme smijali, šetali smo Terminalom. Našli smo se u mnogim temama, dijelili mišljenje o puno stvari, međutim nije bilo puse. 

Nije čak bilo ni pogleda prema usnama. A za to kažu da je vrlo lowkey move, a puno obećaje.

Kažu da ljubav ide kroz želudac, pa smo se uspjeli nekako dogoviriti i da idemo jesti u mekić, naravno u McDrive da možemo biti sami. I onda ja sam sebi kažem - budi fin, budi pristojan, nemoj dečku na prvom dejtu pokazati koliko možeš pojesti... I pojedem sladoled. I provedem idućih 10 minuta gledajući u njegov BigMac Menu umirući od gladi. Dok njega ustvari nijednog trenutka nije bilo briga je li fin i je li pristojan.

Bio je svoj. Točno onakav kakav jest. Bez maske, bez izgladnjivanja. I to je ono što mi se najviše i svidjelo na njemu.

Jesam li mu to rekao? Naravno da ne, pravio sam se fin :P.

Na kraju dejta, Ivan mi je rekao da sam mu bio jako zanimljiv, da mu je bilo jako ugodno samnom, ali da mu nisam privlačan. Da nisam njegiv tip.

Ja spadam u onu kategoriju ljudi koja voli reći "Ako nešto misliš, slobodno mi otvoreno reci, neću se ja naljutiti!", međutim kada čuješ da ti netko baš to tako otvoreno kaže - ne mogu reći da mi je bilo svjedno. I smatram da većini ljudi ne bi bilo svejedno. A pogotovo ako ti je na tom dejtu bilo lijepo i kad umjesto puse i poziva za drugi dejt dobiješ - odjeb.

Ali nije smak svijeta. Ja sam Ivanu zahvalan na lijepom dejtu i na tome što me naučio koliko je lijepo kad si svoj. Kad ne glumiš.

Da sam tada znao da će to biti tek prvi od svih silnih neuspjelih dejtova... Bože, zaboravio bih na njega već iduće jutro.

Međutim, Ivan nije mene zaboravio. Nakon nekih dva tjedna Ivan se javio. I ponudio mi da budemo prijatelji.

Come on, man... Ne možeš me to pitati.

Moram li uopće prepričati svoj odgovor?